Zarobljen idejom

Zarobljen idejom

Anthony Burgess, Požudno sjeme, Biblioteka Moderni klasici, Sysprint, Zagreb, 2001.

Anthony Burgess široj je javnosti poznat ponajprije po kultnom romanu Paklena naranča, djelu s kojim roman Požudno sjeme, osim u žanrovskom određenju, ima i zajedničku polazišnu točku: Burgessov povratak u Britaniju nakon višegodišnjeg boravka u Aziji. No, dok Paklena naranča nastaje na temelju već postojećih problema njegove zemlje koje je povratkom zatekao, u Požudnom sjemenu pisac izdvaja problem prenapučenosti s kojim se susreo u azijskom svijetu kao mogući središnji problem budućnosti i u drugim dijelovima svijeta te ga premješta na britansko tlo, spekulirajući o načinima na koje bi se populacijska eksplozija i smanjenje zaliha hrane mogli tretirati u budućnosti.

Bijeg na selo

Prenapučenost kao posljedicu nekontrolirane i neuništive ljudske žudnje za razmnažanjem u ovoj distopiji prikazuje mračnom vizijom svijeta u kojem temeljne vrijednosti postaju one koje veličaju ljudsku neproduktivnost, pa će kultura koju zatječemo na početku romana favorizirati sterilnost, veličati i poticati homoseksualizam, koji postaje preduvjet za poslovni uspjeh i društveni ugled, dok je heteroseksualnim obiteljima dopušteno samo jedno dijete, a svako sljedeće biva reciklirano kao dohrana zemljišta. Paralelne radnje prate sudbine triju likova — bračnog para Beatrice-Joanne i Tristrama, te Dereka, Tristramova brata i Beatrice-Joannina ljubavnika. Dok Derek gradi uspješnu karijeru, naizgled se pridržavajući svih pravila koje nameće društvo, Tristram je njegova suprotnost. Nakon što Beatrice-Joanna ostane s Derekom u drugom stanju, odlučuje pobjeći na selo kako bi sačuvala život djeteta, nastojeći izbjeći sveopćoj kontroli, što u temelju mijenja njihove živote.

Ciklički razvoj povijesti

Nasuprot sterilnom i neprirodnom društvenom sustavu njezina je odluka glas individualnoga ljudskog instinkta za preživljavanje, pa će ta suprotnost postati ishodišna točka romana. No, kako volja pojedinca nije dovoljna, Burgess na spomenuto nadograđuje i teoriju o cikličkom razvoju povijesti koja se razvija u dvama suprotstavljenim kršćanskim načelima, u dodatno otežanim društveno-političkim kontekstom: augustinovskom, za koje je čovjek rođen u prvobitnom grijehu, pa to pesimističko gledanje na čovjeka Burgess povezuje s konzervativizmom i strogim pravilima, te pelagijskom, koje augustinovsku tezu pobija, rađajući u političkom smislu liberalizam. Povijest čovječanstva neprestano prelazi iz jedne krajnosti u drugu, što je potaknuto ponajprije osjećajem razočaranja u pojedino stanje. Roman počinje tim prijelazom, pa pratimo razvoj od sterilnog i strogo kontroliranog društva u kojem je svaki potez pojedinca praćen, nadgledan od strane vlasti i tzv. Populacijske policije, religija strogo zabranjena, a bog sveden na komičan lik iz stripa i priča, do faze potpune slobode, u kojoj se pobuna naroda pretvara u slavlja dionizijskih razmjera, strogo uređeno društvo vraća u doba prije društvenih ugovora, a suprotstavljenost oslobođenoga seksualnog nagona i potrebe za hranom rađa kanibalizam. Cikličkim principom sve završava ponovnom uspostavom reda, institucionaliziranjem i racionaliziranjem svih oblika ponašanja koje je prethodna faza proizvela, svjedočeći o međuovisnosti suprotstavljenih principa koji hrane jedan drugi te o tome da svaki sustav u konačnici vodi u svoju suprotnost, dok su oni koji u tome stradavaju pojedinci zahvaćeni u taj tijek, poput Tristrama i njegove žene.

Predstavnici ideologija

Pretpostavljajući ove ideje svim ostalim komponentama romana, Burgess određuje osnovnu funkciju Požudnog sjemena — prezentaciju njegova koncepta. Sve ostalo u romanu podređeno je toj nakani — likovi svakom riječju i postupkom funkcioniraju kao predstavnici ideologija, a njihovi međusobni odnosi postaju samo umanjena slika društva, pa i povijesti u cjelini. Tako će u ljubavnom trokutu Tristram i Derek predstavljati sukob pelagijskog i augustinovskog načela, a Beatrice-Joanna, krećući se između njih dvojice, zastupa prijelaznu fazu, dok će njezini blizanci, noseći imena dvojice braće, potvrđivati tezu o međuovisnosti opozicijskih ideologija. Karakteri su u romanu izgrađeni precizno, ali Burgess u prikazu likova ostaje na površini, bez pokušaja približavanja, često ne otkrivajući njihove motive za određene postupke. To se donekle može opravdati njihovom pozicijom žrtvi političkih sustava, no njima ipak nedostaje životnosti koja bi privukla čitatelja.

Futuristička vizija

Jednakom preciznošću Burgess koncipira kompoziciju romana, s poglavljima koja se nižu gotovo simetrično, s paralelnim radnjama povremeno spojenim ili povezanim jednakim motivima tretiranim na različite načine, čime se još više ističe temeljna ideološka opozicija. I priča i likovi, pa i književni postupci, postaju samo sredstva za ostvarenje drugih ideja i zbog tih će razloga roman djelovati prenapregnuto, ponekad bliži socioantropološkom i/ili filozofskom istraživanju nego umjetničkom djelu. Književna vrijednost, ali i intelektualni imidž romana, u njegovoj je gustoj intertekstualnoj protkanosti, počevši od samih imena likova do manje ili više jasnih aluzija na razna književna djela, od Eliotove Puste zemlje do mita o Tristanu i Izoldi. Današnjem čitatelju Burgessov roman može biti zanimljiv ponajprije kao jedna od filozofsko-ideoloških koncepcija, odnosno futurističkih vizija kakve su nastajale prije nekoliko desetljeća, zanimljiv kao eksperiment i važna postaja u povijesti žanra, kao i u stvaralaštvu pisca Paklene naranče, no u cjelini ovaj roman djeluje odveć proračunato i artificijelno da bi ga se čitalo s velikim žarom.

Ljubica Anđelković