Vrijedna mapa vremena

Vrijedna mapa vremena

Dalibor Foretić, Iluzija nije opsjena, Novi list — Adamić, Rijeka, 2002.

Pisati o kazalištu, pa tako gotovo cijeli profesionalni vijek, sapet novinskim rokovima i prostorom, a odlučiti pratiti kazališnu produkciju i središta i uvjetno rečeno periferije, s nerijetkim izlascima u inozemstvo, rad je koji zahtijeva cijeloga čovjeka. Rezultat je takva rada kazališnoga kritičara i novinara Dalibora Foretića ne samo kolektivno sjećanje svih onih kojima kazalište nešto znači, s ove ili one strane rampe, sačuvani izresci ili fotokopije novinskih stupaca, nego i nekoliko knjiga. Posljednja u nizu, kojom su Foretića dostojno, ali posmrtno pozdravili riječki »Novi list« i urednice Nataša Govedić i Svjetlana Hribar, nosi naslov Iluzija nije opsjena i promovirana je na ovogodišnjem Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci.

Teško bi se mogla naći bolja prilika i više Foretićevih prijatelja i poštovatelja na jednom mjestu nego na festivalu kojem je i sam bio suosnivač i dugogodišnji selektor. Ipak, Iluzija nije opsjena tek u jednom od oko stotinu i dvadeset tekstova govori o tom festivalu, uz PIF, PUF, Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, Mittelfest, MESS, Borštnikovo srečanje, Eurokaz, Karantena...

Kazališne skitnje

Zanimljiv je put kojim je Dalibor Foretić istraživao i bilježio hrvatsko glumište. Mnogi su već isticali njegov putnički elan, no dio knjige naslovljen Ne/poznata kazališta svojstven je upravo po pokrivenosti različitih polja minorizirane kazališne produkcije koja se javlja izvan ustaljenih tokova središta. Kazalište JAK iz Malog Lošinja, Hvarsko pučko, Gradsko kazalište Požega, Virovitičko kazalište, Dramski studio Novi život, mjesta su koja kazališna kritika nerijetko zaobilazi, ili barem nesustavno prati, pa je stoga upravo taj dio knjige potencijalno važan — u smislu kazališnoga putopisa i panoptikuma hrvatskog glumišta devedesetih. S druge strane, privlačan je naravno i Pogled izvana, tekstovi koje je Foretić ispisivao na putovanjima po Americi, Njemačkoj, Mađarskoj, Italiji... gledajući predstave Lepagea, Schumanna, Kentridgea...

Iluzija i nije opsjena, iako se iluziji treba predavati s dokazanom i uvjerljivom dozom spoznaje. Kritički aparat, čak i kad je riječ o velikim kazališnim autorima, redateljima, glumcima, konceptualcima, likovnjacima, teoretičarima, ne napušta misao Dalibora Foretića, pa stoga, u cjelini gledano, knjiga sadrži gotovo jednaku količinu pozitivnih i negativnih recenzija, u smislu konačne osude, na koju su kritičari osuđeni, a to je ona koja se ipak svodi na okljaštrenu binarnost: palac gore ili dolje. Tako Pandur jednom dobro prolazi, dok drugi put gubi, Montažstroj također, dok na primjer koncepcija Eurokaza, usprkos pojedinim pohvalama, doživljava sustavnu kritiku koncepta svog izdanja iz 1995.

Asocijativno, umreženo mišljenje, erudicija i stilska elegancija, povezane ipak s novinarskom potrebom za jednostavnijim pružanjem obavijesti, odlike su Foretićeva stila, čitljivog u svakom tekstu, bio on od dvije ili četiri, pet kartica. Zanimljivo je također da si autor, prema izboru u knjizi, tek tu i tamo dopušta i jedan od navodno smrtnih grijeha — kritičarsku režiju, koja ipak to nije nego tek u očaju nezadovoljtsva (od)gledanim, zamišljaj bolje i vještije prezentacije dramskog materijala, no čak i tim slučajevima Foretić to čini poštujući početnu želju tvorca predstave i izvođača.

Plemenito novinarstvo

Najjednostavnije bi bilo tekstove Dalibora Foretića skupljene u ovoj knjizi promatrati kao kazališni putopis, kao skitnje imaginarnim, iuzionističkim krajolikom kojim se putuje sjedeći u gledalištu, bilo ono pod vedrim nebom, u konstrukciji babilonskog tornja, na pozornici ili oko nje, pa čak i u katedrali. Ipak, da nije tako, pobrinula se smišljena urednička provokacija, rasjed pomalo monotona reda kazališnih premijera. Riječ je o tekstovima kakvi su davali godišnji okvir zapisima u Hridi za slobodu, kronologiji Dubrovačkih ljetnih igara, koji, više od informativnih recenzija, govore i ne samo o izvedbi ili njezinu užem kontekstu, u smislu povijesti trupe ili biografije izvođača ili autora, nego skreću u esejistiku, ponekad i memoaristiku, politički komentar u širem opsegu, pa i u novinarski prikaz bez uobičajene ograde suhe objektivnosti. Takvih je samo nekoliko u ovoj knjizi, uglavnom vezanih uz sudjelovanje na susretu Kazališni krajolik — Post-Jugoslavija u Mülheimu an der Ruhr, ali su vrijedan prinos ne samo tematici kojom se bave nego i prikazu autorove novinarske žice, kako bi se taj impuls mogao nazvati u nedostatku boljeg izraza. Treba se pritom sjetiti da je Dalibor Foretić u »Novom listu« ispisivao i tjedne komentare koji nisu imali ništa s kazalištem, osim ako zbiljske performanse žive metropole i njezinih stanovnika, onih nazbilj i onih nahvao, ne uzimamo kao specifičnu teatarsku formu, od koje nema efikasna bijega.

Iluzija nije opsjena priručnik je kazališne kritike, iako se s pogledima Foretićevih tekstova, kao i njihovim vrijednosnim ocjenama, čitatelj ne mora slagati. Dok o kazališnoj kritici svak može misliti što želi, i dok joj se u današnjem obliku može zamjerati sve, od nedovoljne pronicavosti preko nejednaka tretiranja svih članova ansambla do ignoriranja glazbenih, vizualnih ili nekih trećih izvedbenih slojeva, Foretićevi tekstovi pokazuju da se i u novinarstvu, bez obzira na umjetnost ili njezinu posvećenost, može preživjeti radeći hvalevrijedan posao. Još je ljepše sjetiti se koliko je onih koji svakodnevno na pozornici daju štof za kazališnu kritiku, a Foretića su cijenili, čak i ako se slažemo s pretpostavkom da bi se »kritičarske i kazališne glave najradije međusobno porazbijale«.

Knjigu tekstova Dalibora Foretića objavljenih u »Novom listu« od 1992. do 2000. ne treba čitati u jednom dahu, prije je to podsjetnik na ljude i predstave, međaše, možda najmanje kazališno, burnoga desetljeća.

Igor Ružić