Što su naši zgrišili

Što su naši zgrišili

Lovorka Čoralić, Hrvati u procesima mletačke inkvizicije, Hrvatski institut za povijest, Dom i svijet, Zagreb, 2001.

Poznatu izreku da častan čovjek za života dospijeva samo dvaput u novine (kad se rodi i kad umre) parafrazirat ćemo povijesnom inverzijom kako je običan čovjek uglavnom imao priliku dospjeti u dokumente samo ukoliko bi se ogriješio o zakone i norme. Suvremena historiografija potrudila se istraživati svakidašnji život u prošlosti, te se stoga morala pozabaviti i tzv. običnim ljudima, no u tu svrhu ponajviše je imala na raspolaganju sudske arhive. Drukčije kazano: iz davnih vremena do nas dopiru ponajprije glasovi grešnika i kažnjenika, krivo optuženih ili konfliktima sklonih osobnosti, tako da je slika nekadašnjih epoha nužno dramatičnija i kontrasnija negoli bi to objektivne okolnosti zahtijevale.

Nitko kao Španjolci

Lovorka Čoralić, mlada i već opravdano afirmirana povjesničarka posvetila je najveću energiju traženju tragova naših ljudi po Apeninskom poluotoku, a posebno u Veneciji, Mlecima. Prošla je, proučila već golemu arhivsku građu, i dio rezultata iznijela je u dosadašnjim knjigama. Knjiga U gradu svetoga Marka: povijest hrvatske zajednice u Mlecima zasnovana je na pretresu arhivalija raznih izvora, osobito Bratovštine sv. Jurja i sv. Tripuna, koja se brinula oko duhovnog života i dostojanstvenog obrednog pokapanja svojih članova podrijetlom iz naših strana, pretežno iz jadranskih gradova (proporcionalno vrlo mnogo iz Boke). S obzirom da ju je valjda i više od umiranja zanimalo življenje našijenaca, skjavuna (šćava), morala se ponajprije obratiti pismohrani Svetoga oficija, ustanovi koja je na venecijanskom prostoru (što je stoljećima obuhvaćao Istru i Dalmaciju) igrala ulogu inkvizicije. Naime, naši mali ljudi — daleko od moći i uglednih dužnosti — mogli su postati zanimljivi jedino ako bi nešto zgriješili ili barem postali predmetom ogovaranja, denunciranja, potvore — a svim tim bavio se upravo Sveti oficij (kad bi predmet pripadao religioznoj sferi ili barem kršenju dobrih običaja).

Razmatrajući problematiku obuhvaćenu naslovom autorica se ponajprije pozabavila dosadašnjim spoznajama (talijanske i hrvatske) historiografije, među kojima je nemimoilazan zaključak kako mletački Sveti oficij nije ni izdaleka bio tako strog i nesmiljen kao (pogotovo španjolska) inkvizicija. Premda nisu poznati ishodi svih od 53 analizirana procesa, fascikli čuvaju spomen na mnoge oslobađajuće presude i blaže, čak uvjetne kazne, a mnoga su se suđenja jednostavno raspršila u neodređenosti svjedočenja, u neuhvatljivosti krivca ili u nejasnosti argumentacije. Dakako, ni jedan od naših davnih sunarodnjaka (odnosno, ljudi iz naših strana različita narodnosnog podrijetla) nije opisao mletačke tamnice kao što je to učinio glasoviti Casanova, ali iz sačuvanih spisa ipak izlazi nekakva melankolična Zatvorenikova pjesan, svojevrstan pandan slavne Nazorove galeotske popijevke. Čini se također da ni jedan od nesretnika što su potpali pod ingerencije Svetoga oficija nije doživio sudbinu Filipa Grabovca, koji je utopljen, ubijen — ali stoga što se drznuo dirnuti u političke, a ne tek vjerske, kompetencije Prevedre Republike.

Krivovirni

Podnaslovom Od krivovjerja do magije Lovorka Čoralić dobro je odredila meritum inkriminacija, a pet grupacija građe govore o prijelazu na islam, o tzv. grčkoj shizmi, o protestantizmu, o praznovjerju i o raznovrsnim oblicima prekršaja kršćanskog morala (od heretičkih psovki, sablazni, svodništva, mnogoženstva i posjedovanja zabranjenih knjiga). Vremenski raspon građe nije odveć velik, pretežna većina kutija i svežnjeva sa spisima potječe iz prve polovice 17. stoljeća, a samo ih nekoliko pripada u sam kraj prethodnoga. S obzirom na epohu ne bi bilo čudno da se najveći broj optužbi odnosi na iskazane sklonosti prema reformaciji, luteranizmu, no s obzirom na prostor podrijetla (istočnojadransko ishodište svih procesuiranih) logičnije je da čak pretežu sumnje i potvrde oko prelaska na islam. No ne smije nas iznenaditi ni da se vrlo velik broj procesa vodi i oko pučkoga praznovjerja, čaranja, zavođenja pomoću amuleta ili proricanja sudbine. Dapače, u tim se procesima još najbolje vidi razina mišljenja nižih slojeva stanovništva, a u zapisima su sačuvani i više no slikoviti tekstovi apokrifnog ili heretičkog karaktera (odnosno, najčešće puke prizemne magije u svrhu umiljavanja sudbini).

U sudbinama običnih ljudi

Bilo bi zanimljivo navesti sva imena i sve toponime što se odnose na procese, ali to je u prikazu nemoguće. Dosad je bio predmetom istraživanja jedino slučaj glasovitoga Markantuna de Dominisa i, s njim dijelom u vezi, Splićanina Agostina Capogrossa. Istarsku protestantsku građu obrađivala je već talijanska povijest, posebno Antonio Miculian, a uzbudljivu romansiranu kroniku sačinio je Fulvio Tomizza u djelu Kad je Bog izišao iz crkve (o vodnjanskim hereticima), ali i u romanu o biskupu i apostolu Pierpaolu Vergeriju. Ovaj put na red su došli mnogi anonimusi, a među njima usputno i neki već povijesno profilirani likovi kao što su brački svećenik i hrvatski pjesnik Ivan Ivanišević ili hvarski kanonik i povjesničar-latinist Vinko Pribojević. Ali meritum povijesne analize je u sudbinama običnih ljudi, često miješana podrijetla ili zlosretnih putanja, kao što su primjerice, Katarina iz sela Zimonić, udovica Turčina Ibrahima Odorelavića, ili Stana s Brača, supruga Turčina Hasana, ili Nikola Saracca, sin Židova Mojsija Mandolfo iz Cavtata, da ne govorimo o pravim galijotima, veslačima na galiji, kao što su Božo Matić i Jakov Gaspari iz Zadra.

Čitanje knjige Lovorke Čoralić nudi i povremene literarne užitke, premda je u faktografiji i obradi vrlo skrupulozno sastavljena (i mnogim grafikonima i primjerenom aparaturom opremljena). Uz dragocjenu novopovijesnu orijentaciju Miroslava Bertoše autorica nam je u najvećoj mjeri približila problematiku Skjavuna (Schiavona, Croata, Illyrica), odnosno potražila mjesto naših ljudi u koordinatnom sustavu velikih povijesnih sila i univerzalnih kretanja. Naizgled mâlo nije i nezamjetljivo.

Tonko Maroević