Stilski i erotski dar

Stilski i erotski dar

Baby Boy, red. John Singleton

Potkraj osamdesetih i početkom devedesetih američku filmsku scenu intenzivno je osvježio prodor mladih crnačkih sineasta predvođenih Spikeom Leeom. Većina pripadnika novoga crnačkog vala nastupala je s pozicija etničko-kulturne samosvijesti, afirmirajući afroameričke posebnosti i izrazito kritički progovarajući o problematičnom društvenom stanju najvećega dijela suvremene crnačke populacije. Njihov je angažman nerijetko bio didaktično eksplicitan, no nitko im nije mogao zanijekati iznimno oblikovno umijeće. Novi afroamerički autori razvili su stil udrobljene naracije: mnoštvo živopisnih narativnih fragmenata zapleteno je u cjelinu koja prije ili poslije dolazi do dramskih klimaksa, pri čemu su fragmenti orkestrirani dinamičnom režijom naglašenih vizualnih vrijednosti.

Približavanje tendencioznom

Među najistaknutijim je novocrnačkim autorima ime Johna Singletona, koji je debitantskim filmom Dečki iz kvarta (1991) naišao na nevjerojatno dobar prijem. Zapravo, Dečki iz kvarta svojom iritantnom kolektivističkom tezičnošću opasno su se bili približili tzv. tendencioznoj umjetnosti, a ni ono što je autora moglo iskupiti, superiorno baratanje udrobljenom naracijom, nije dosegnuto. Kako je sljedećim filmovima izgubio status umjetnički posebno relevantna autora, Singleton je utjehu potražio u visokobudžetnoj inačici nekadašnjega kriminalističkog hita Shaft. Kao da mu je financijski uspjeh toga slabašna djelca napunio i kreativne baterije, Singleton je u novom pokušaju umjetnički ozbiljnog filma napokon uspio.

Baby Boy (2001) zapravo je pomno elaborirana ilustracija na početku filma iznesene teze jedne psihologinje, koja je zaključila da zbog rasističkog društvenog ustrojstva crni mladići mentalno i emocionalno uvijek ostaju na razini dječaka, nesposobni dosegnuti dobi primjerenu zrelost. Teza je dakako površna i nipošto karakteristična samo za Afroamerikance, no Singleton je ionako iznosi na duhovit način, jasno dajući do znanja da ju uzima cum grano salis; međutim, pošavši od nje kreira vrlo zanimljivu filmsku cjelinu. Naslovni protagonist Jody dakle crnačka je beba od dvadesetak godina koja živi s voljenom, odlično uščuvanom mamom, starijom od sinčića ne više od šesnaest, sedamnaest godina (vrlo mlade mame odraslih sinova i kćeri u filmu očito u podtekstu upozoravaju na problem rana i neodgovorna roditeljstva, vrlo raširena među afroameričkom populacijom), a i sam je otac, i to dvoje djece s dvije različite djevojke — prijašnjom Peanut i sadašnjom Yvette. Jody ne radi ništa i ne želi se vjenčati, ali itekako zna uživati u materijalnim dobrima koje su mu majka i Yvette priskrbile, ne odričući se pritom ni usluga drugih dobronamjernih žena, tj. prolaznih seksualnih avantura. Taj šarmantni jebivjetar u osnovi je ipak dobrica kojeg će Singleton provesti kroz neke vrlo stresne situacije i naposljetku mu podariti stanje zrelosti i obiteljsko smirenje uz Yvette i sina.

Autorsko zrenje

Baby Boy nije samo priča o zrenju protagonista. Ona je i dokaz Singletonova vlastita, životnog i kreativnog, zrenja. Likovi i njihovi odnosi napokon su dobili prednost pred odašiljanjem eksplicitnih poruka, kolektivističko dociranje ustupilo je mjesto individualnim sudbinama. Singleton svakodnevne narativne fragmente suptilno i suvereno vodi dramskoj napetosti, pametno zaobilazeći iskonstruirane prečace i, unutar novocrnačke produkcije, već pomalo klišeizirane tragične rasplete. Zapravo je na djelu zanimljiva inverzija: happy end ovdje ne funkcionira kao holivudski stereotip, nego osvježavajuće drukčiji svršetak. Složena mreža Jodyjevih odnosa s Yvette, majkom, najboljim prijateljem i majčinim novim dečkom još je jedan dokaz autorova zrenja, dok mekana fotografija pastelnih boja i osjećaj za demonstriranje magnetske senzualnosti crnih žena potvrđuju njegov otprije poznat stilski i erotski dar. Ukratko, Baby Boy najbolji je film Johna Singletona dosad i zasigurno jedna od najboljih videopremijera godine.

Damir Radić