Šok pisanja

Šok pisanja

Ja, ljudsko biće koje vam se obraća, doista sam sve donedavno potpuno prestao pisati. Nevjerojatno je, međutim, da sam se vratio pisanju, i to ponajprije zahvaljujući dizajnu! Zaboravili smo da dodir može stimulirati, imati čak i terapeutsko djelovanje. Postoje trenuci kad se uhvatim u razmišljanju kako jedva čekam dodirnuti svoju Sensu. Mislim da je to doista impresivan doseg dobro izdizajnirana predmeta.

Poput mnogih ljudi, gotovo sve bilježim na svom računalu i izbjegavam pisanje penkalama i olovkama, dakle ne upotrebljavam papir. Ovog sam semestra bio oslobođen predavanja zbog svoje nove knjige, no i sve sam poslove u vezi s odsjekom rješavao na tastaturi računala, bez obzira jesu li to bili memorandumi, pisma, reference, dokumenti, financijski izvještaji, molbe, bilješke za predavanja ili bilo što slično. Što je dakle ostalo za olovku? Ispunjavanje službenih formulara, pisanje na omotnicama, liste za kupnju, od čega ono prvo spomenuto ide u poslove koje rado izbjegavamo i koje bi bilo vrlo teško istipkati računalom. Ako bismo, pak, i liste za kupnju počeli pisati računalom, lako bi nam se moglo dogoditi da nas prestanu dalje tretirati kao ljudska bića. Ipak se usuđujem predložiti, kraća bi vam data baza mogla biti korisna za lakšu svakodnevnu kupnju. Ili, možda ipak ne. Ipak sam shvatio da i za pisanje ima mjesta u mom životu. Primaknite malo bliže stolac i reći ću vam što mi se dogodilo.

Pronađena penkala

Bilo smo u nekom zagrebačkom lokalu, gdje sam potpisivao primjerke moje na hrvatskom jeziku upravo objavljene knjige, kad mi je neka žena dodala penkalu da joj potpišem knjigu koju je upravo kupila. Bila je to penkala sasvim različita od svih koje sam do tada vidio ili upotrebljavao i nisam želio tu penkalu vratiti, pa se jadna žena strpljivo i pristojno motala uokolo sve dok nisam završio sa svim potpisivanjima — a trajalo je to barem dvije, tri minute, po mojoj procjeni — dok joj penkalu nevoljko ipak nisam vratio. Nije znala gdje ju je kupila, u pitanju je bio dar. Rastali smo se gotovo u suzama. Mislim, penkala i ja. Od tada sam je dugo tražio i pronašao je tek u Los Angelesu. Od tada je imam i obožavam je.

Olovka iz mojih snova, taj predmet mojih žudnji, zapravo je penkala Sensa. Kako navodi Boyd Willat, čija se tvrtka dosjetljivo zove Willat i čiji je uspješni proizvod upravo penkala Sensa, njima je trebalo punih deset godina da razviju upravo takav proizvod.. »Ugoda je«, kaže Willat, »često žrtvovana u svijetu mode, a mi smo svoj cilj postavili u području postizanja potpune ergonomske lakoće za ljudsku ruku.« Lakoća i ravnoteža samo su dijelovi odgovora: istraživanjima je Willat uspio dosegnuti da se težinski optimum može postići tek uz ravnomjerno opterećenje. Aeronautički oblik odabran je radi snage: težinski racionalan, a manufakturno tolerantan. Preciznost misli u završnoj je obradi izdigla cjelokupni dizajn od dobro ugođena standardnog mehanizma do izvanredno prianjajućeg klipa koji besprijekorno radi u svim fazama.

No, izvanredna kvaliteta tog pisala, barem što se mene tiče, leži u samome hvatalu. Dopustite mi da ovdje citiram što je o tome napisala sama tvrtka: »Interaktivna plazma™ od koje je načinjen dio za hvatanje ima osobinu morfološke promjenjivosti. To smo postigli posebno razrađenim odnosom između statora unutarnjega mehanizma i skupine materijala koja čini držač, među kojima je i plazma™ fluidnih karakteristika.« Ima toga još dosta na mjestu odakle sam ove rečenice preuzeo, ali nećemo se za sada na to obazirati. Sve nas to upućuje na to da pisalo držimo za nekakav gumenasti materijal koji se oblikuje ovisno o stisku na način — opet ću malo citirati — »da je rezultat istinski ergonomičan, ugodan zahvat koji uobičajeni stres koji se događa tijekom pisanja smanjuje za više od 50 posto.«

Ergonomski dizajn

Doista, ta se tvrdnja opire svakoj sumnji. Sensa je tako lagana među prstima da počnete shvaćati koliko je nelogično dizajnirati dio za hvatanje od plastike ili metala, jer od toga nakon višegodišnjega pisanja na srednjem prstu dobivate istaknutu kvržicu. Pisalo Sensa možete držati u ruci satima i ispisati nevjerojatno duge kupovne liste, a da pritom ne osjetite nikakvu nelagodu. Posljednjih godina ergonomski dizajn bio je višestruko prisutan, ali sve su to bili skromni dosezi, bez obzira što su te penkale bile mekše i ugodije od tradicionalnih, tvrđih materijala.

Ipak, ono što je konačno promijenilo moj odnos prema pisanju jest taktilnost pisala Sensa. Pravo je zadovoljstvo držati ga u ruci, pa sam pokušao dokučiti zašto je to tako. Dio ugode stvaraju težina i ravnoteža, ali ipak ono što prevladava jest istančana forma i tvrdoća/mekoća plazme™ kojom je ispunjeno držalo. Ako pritisnete vršak vlastitog malog prsta, to će otprilike biti jednaka taktilna senzacija. Možda bi bilo pretjerano reći da pri držanju pisala imate osjećaj kao da držite nečiju ruku, ali pisalo doista ima antropomorfnu kvalitetu. U današnje vrijeme, kad je toliko prostora otvoreno dizajnu namijenjenu isključivo oku, Sensa doista pruža taktilnu ugodu i podsjeća nas da promislimo koliko smo minorizirali čulo dodira u kontaktu s objektima koje koristimo u svakodnevnom životu. Zaboravili smo da dodir može stimulirati, imati čak i terapeutsko djelovanje. Postoje trenuci kad se uhvatim u razmišljanju kako jedva čekam dodirnuti svoju Sensu. Mislim da je to doista impresivan doseg dobro izdizajnirana predmeta.

Ni vizualni aspekt Sense nije zanemaren. Oblikom podsjeća na organski modernizam četrdesetih godina kakav su radili Eero Saarinen ili Charles Eames, da spomenemo samo dvojicu. Primjerak Sense koji ja posjedujem pripada klasičnoj kolekciji, pa na njemu prevladavaju stare modernističke boje, crna i srebrna. Ali ako želite nešto manje otmjeno, možete izabrati među više od trideset vrsta. Možete se odlučiti za, recimo, venecijanski plavu, Sunset Boulevard (svijetložutu) ili khaki zelenu iz kolekcije Zephir, a sve one »pulsiraju bojama, od vrha do dna. Zavodljive su i spremne nositi se s modom koju nudi pojedino godišnje doba«. Ili vam se možda više sviđa prašumska zelena iz zbirke Artifakta — »nova i inspirirana našim planetom, Zemljom«. Imate još i kolekcije Potpis, Metal, AMX2000, Svjetla grada i Sport, ali ono što mi je privuklo pozornost jest rečenica koja prati kolekciju Dizajner, jer nudi »savršeni odraz vašeg uspjeha... 24-karatni zlatni završni premaz najjače boje na svijetu«.

NASA i olovke

Sasvim sigurno dojmit će vas se i da je zamjenjivi tintani punjač (Fisher Space Refill) »dizajniran za NASA-letove i da se pri njima koristi« i da sadrži »u stražnjem dijelu punjača nitrogensko punjenje«, koje omogućuje ne samo pisanje u svim položajima, naglavačke i pod vodom nego i u bestežinskom stanju.« I dalje, Sensa AMX2000 sadrži pisaljke koje su »nastale tijekom istraživanja tehnologije za svemirske programe i koristila se na Mars Exploreru i Lunar Landeru«, a držala su dijelom napravljena od materijala od kojih su sačinjeni Space Shuttle i bombarder Stealth!

Takva me vrsta publiciteta za Sensu uistinu rastužuje. Prevladavaju potrošačke vrijednosti u najgorem pojavnom obliku... status, prestiž, nadmoć, besmislena začudnost materijala, pa čak i bezosjećajnost u identificiranju s bombarderom.

Mislim da nikad nisam bio svjesniji kontrasta između marketinga proizvoda i samog proizvoda u uporabi. Da sam do Sense došao preko njihovih marketinških kanala, zaobišao bih taj proizvod uz sredovječno prigovaranje i gunđanje, no kako je došlo prije toga do izravna kontakta, taktilnog iskustva koje me oduševilo, proizvod me odmah pridobio. Boyd Willat tvrdi da »pažljiv odabir predmeta kojima se svakodnevno služimo može uvelike unaprijediti kvalitetu našeg života.« Dakako da je pri tome u pravu, a Sensa je to samo potvrdila. Ipak, ostaje nam da se zamislimo u kolikoj mjeri pretjerane želje preprečuju put istinskome zadovoljstvu. Ili sam ja možda odveć Sensa-tivan i možda se brinem i onda kad ne treba.

Valja nam upamtiti da je pero ipak snažnije od svakog konzumističkog mača.

Nigel Whiteley

Preveo Saša Drach