Snimati Papandopula

Snimati Papandopula

Važno je naime kad skladatelj uspije napisati djelo koje je formalno i strukturalno dobro, virtuozno i atraktivno, ali ne na račun kvalitete, a istodobno i dopadljivo i da može postati popularno

Pijanist Đ orđe Stanetti dobio je ove godine uglednu nagradu Hrvatskog društva glazbenih umjetnika Milka Trnina za izvedbu Drugoga koncerta za klavir i komorni orkestar Borisa Papandopula u ciklusu koncerata Zagrebačkih solista 5. prosinca 2001. »Ta izvedba odlikovala se velikom muzikalnošću i briljantnom tehnikom, poznavanjem strukture i naglašavanjem posebnosti Papandopulova skladateljskog rukopisa za glasovir«, ističe se u obrazloženju žirija. »Glazbena kritika jednoglasno je u superlativima ocijenila taj koncert i proglasila ga jednim od događaja glazbene scene. (Stanetti je isti koncert izveo i u Beču.) Bio je to visokovrijedan prinos obilježavanju desete godišnjice smrti istaknutoga hrvatskog skladatelja, predstavljen i inozemnoj glazbenoj javnosti.«

Đ orđe Stanetti, rođen 1961. u Zagrebu, bio je student prof. Bruna Seidlhofera na Univerzitetu za glazbu u Beču, a nakon diplome usavršavao se kod Leonida Brumberga. Osim intenzivne solističke djelatnosti i njegovanja zahtjevna umijeća glasovirske pratnje, Đ orđe Stanetti bavi se i pedagogijom, još od studentskih dana. Radio je na Glazbenoj školi funkcionalne pedagogije, a od 1989. predaje na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. Stanetti je cjelovita umjetnička osobnost i jedan od najistaknutijih hrvatskih glazbenih umjetnika današnjice.

Kada ste se prvi put susreli s Papandopulovim koncertom, zanemarenim remek-djelom napisanim 1947?

— Moram priznati da to djelo nisam poznavao prije razgovora sa Zagrebačkim solistima, odnosno tadašnjim voditeljem Anđelkom Krpanom, koji se jako trudi oko hrvatske glazbene baštine, nastojeći da izvede sve koncerte za komorni orkestar i solističke instrumente. Problem su međutim note, jer su mnoga od tih djela još u rukopisima, iz kojih je teško studirati. Već na prvi pogled vidio sam da je riječ o izrazito kvalitetnu djelu pisanu u natjecateljskoj formi između solista i orkestra. Osim znalačkoga skladateljskog posla, ono je vrlo atraktivno za publiku. Važno je naime kad skladatelj uspije napisati djelo koje je formalno i strukturalno dobro, virtuozno i atraktivno, ali ne na račun kvalitete, a istodobno i dopadljivo i da može postati popularno, tako da se čudim da nisam prije imao prilike upoznati taj koncert, koji se dugo nije izvodio. Ja sam ga prvi put svirao 1997, prije mene svirao ga je Stjepan Radić, a praizveo ga je 1998. Božidar Kunc.

Znači li to da će ovaj vaš trud pridonijeti boljoj promociji djela, uključujući izvedbe, tiskanje nota i snimanje?

— Ne znam, jer u nas se ne događaju neke stvari koje su inače automatizam u svijetu, ali u svakom slučaju Zagrebački solisti i ja svirali smo to šest puta, a najvažnije je da je ono predstavljeno s velikim uspjehom u Beču. Planirali smo i snimanje, pa se nadam da će i novi voditelj preuzeti tu ideju. Zahvalan sam i obitelji Borisa Papandopula, njegovim nasljednicima, osobito kćeri Maji, koji dolaze na sve izvedbe Papandopulovih djela i obećali su založiti se. To bi djelo trebalo što više svirati i prezentirati ga na što više mjesta.

To govorite ne samo kao umjetnik, već i kao pedagog. Možete li u tom smislu djelovati na mlade pijaniste?

— Dakako, ali problem je u tome što ne postoji klavirski izvadak za orkestar, pa je uvježbavanje teško. Ja sam eto studirao iz partiture, a to je za nekoga tko je neiskusan neugodno. Spremno sam ponudio MIC-u da izradim klavirski izvadak, a prvom prigodom nagovorit ću nekoga od svojih studenata da se suoči s tim djelom.

U kojim okvirima se inače kreće vaše zanimanje za opuse hrvatskih skladatelja?

— Da imam više potpore organizatora, više bih radio na tom poslu. Pa ni ovaj koncert ne bih naučio da nisam imao konkretnu ponudu. Druga je stvar sa solističkom literaturom, ali ovdje sam ovisan o orkestru ili ansamblu. Inače na tu temu imam u planu vrlo zanimljiv koncert s Dunjom Vejzović 1. listopada u Berlinu. Pola programa pripada hrvatskim autorima. Bit će to pjesme Ferde Livadića na njemačkom jeziku, zatim pjesme Blagoja Berse, uključujući vjerojatno najljepšu Seh duš dan i pjesme Ive Paraća na talijanskom jeziku.

Kako je bilo surađivati sa Zagrebačkim solistima?

— Mogu reći da sam već iskusan komorni umjetnik, a suradnja sa Zagrebačkim solistima vrlo je slična radu s klavirskim kvintetom ili sekstetom. Više me strah suradnje s nekim dirigentom, jer je pitanje hoćemo li se razumjeti i složiti. Suradnja sa Zagrebačkim solistima jako mi se svidjela, radilo se mnogo, zdušno i kreativno, pa su se vidjeli i rezultati.

Višnja Požgaj