Sendai Medijateka

Sendai Medijateka

Itova arhitektura odlikuje se lakoćom i fluidnošću, no za njega to nisu samo estetske kategorije, nego osobine društva u informatičkoj eri što se reflektira u sadržajnoj multivalentnosti hipermarketa multikulture

U suvremenom društvu spektakla i arhitektura je kao sastavnica globalizirane pop-kulture podvrgnuta zakonima svemoćne medijske manipulacije. Norman Foster, Frank Gehry, Rem Koolhaas i ostali vodeći svjetski arhitekti uživaju status superzvijezda jednak filmskim ili estradnim divama, a o njihovim spektakularnim ostvarenjima otisnute su stotine članaka i emitirane tisuće elektronskih minuta. U red najrazvikanijih građevina našega vremena uz Muzej Guggenheim u Bilbau i Tate Modern u Londonu ide i Medijateka u japanskom Sendaiu arhitekta Toya Ita. No za razliku od prve dvije realizacije, koje su uza svu tipološku inovativnost, ekspresivno oblikovanje (Guggenheim) i vješto spajanje sjajne lokacije i industrijske arheologije (Tate Modern) u konačnici ipak samo više-manje tradicionalni izlagački prostori, Medijateka u Sendaiu oprostorenje je nove koncepcije tipološki hibridne i programski otvorene arhitekture za elektronsko doba dvadeset prvog stoljeća.

Kultni je status Itovo ostvarenje zadobilo još u idejnoj fazi nakon natječaja 1995. koji je birao ocjenjivački sud na čelu sa slavnim Aratom Isozakijem. U javnosti je zabilježen svaki korak u šestogodišnjem procesu nastajanja građevine, a neviđena medijska kampanja što ju je promovirala u arhitektonski simbol novoga doba kulminirala je završetkom izgradnje 2001. Zaintrigiran Itovom prošlogodišnjom izložbom u Vicenzi, a pomalo zaveden i medijskom prašinom što se digla oko Medijateke, odlučih prilikom nedavna posjeta Japanu osobno provjeriti kako funkcionira uživo arhitektonska fuzija fizičkog i virtualnog svijeta. Stoga potegoh do Sendaia, naprednoga modernog grada, koji je, udaljen tristo kilometara od Tokija prema sjeveru, lako dohvatljiv iz japanske prijestolnice Shinkansenom (vlak-metak) za svega dva sata. Moram priznati da je Medijateka ispunila sva moja očekivanja, a neposredno prostorno iskustvo te figuracije vrtloga informacija, poslije nadopunjeno razgovorom s autorom, za mene je bio vrhunac našeg posjeta zemlji koja već danas stvara arhitekturu budućnosti.

Izazovi digitalne ere

Toyo Ito (1941) jedan je od najutjecajnijih i najinovativnijih arhitekata današnjice. Traganje za odgovorima na izazove suvremene digitalne ere njegova je trajna opsesija, a Medijateka svojevrstan klimaks radikalne koncepcije arhitekture kao amlagama fizičke i virtualne egzistencije. Poput Itovih ranih realizacija temporalnih obitavališta (Bijelo U, 1976. i Srebrna koliba, 1984), ekstremnih vizija mobilnih gradskih zajednica zasnovanih na novim životnim stilovima (Stanovanje za tokijsku ženu-nomada 1985) ili pak interaktivnih označitelja virtualne stvarnosti (Toranj vjetrova 1986. i Jaje vjetrova 1991) i Medijateka odražava fluidnu dinamiku moderna velegrada u kojem arhitektura utjelovljuje elektronski labirint informacija i energije kao zbiljski životni okoliš mnogih, posebno mladih, Japanaca.

Građevina donosi tipološke i strukturalne inovacije koje mijenjaju definiciju prostornosti, servisnih sustava, konstrukcije i cirkulacije, a po izazovnosti koncepcije mnogi kritičari uspoređuju je s remek-djelom sedamdesetih, pariškim Centrom Pompidou. No za razliku od petrificiranog Piano-Rogersova monumenta mašinske estetike s predimenzioniranim skeletonom u eksterijeru, Itovo zdanje, zasnovano na ideji otvorenosti i spontanosti, uobličeno je u transparentni kubus čija je nosiva struktura uvučena u ponutricu, obavijena staklom i dematerijalizirana. Strukturalno građevina je složena od tri tipa elemenata: ploča — horizontalnih čeličnih stropnih lamela, cijevi — vertikalnog konstruktivnog sustava od trinaest šupljih penetrirajućih stupova i kože — vanjskog staklenog omotača u varijacijama od fritane dvoslojne staklene membrane na jugu do transparentne, translucentne ili zatamnjene površine na ostala tri pročelja. Mrežasti stupovi, promjera od 5 do 8 metara, variraju širinom u svom rastu »vertikalno se njišući poput morskih trava u vodi«, komponirani od zavarenih čeličnih cijevi, koje su zbog visoke seizmičke zone ponešto nadebljale u realizaciji (promjer cijevi od 160 do 240 milimetara). Neobično konstruktivno rješenje, nastalo u tijesnoj suradnji s inženjerom Matsurom Sasakijem, inicirano je idejom kuće bez zidova, što u konačnici rezultira otvorenim, slobodno fluktuirajućim prostorom i prozračnom konstrukcijom kao postvarenjem Itovih tendencija za dematerijalizacijom arhitekture. Tome pridonosi i naizgled slučajan raspored stupova unutar tlocrta, što stvara dojam spontanosti i blaga nereda, poništava aksijalnost i uspostavlja bogatstvo organičkih prostornih džepova. Većina stupova sadrži servise (dizala, stubišta, ventilacijski kanali), a ostali su prazni sa zadaćom propuštanja prirodnoga svjetla s krova u interijer građevine. Neki su stupovi otvoreni, a većina ustakljena što dodatno pridonosi dematerijalizaciji otkrivene konstrukcije.

Lakoća i fluidnost

Za razumijevanje kompleksnosti građevine najbolje je provozati se dizalom. Kontinurana vožnja od dna do vrha zgrade izaziva asocijaciju o interijeru kao fluidnom mediju mora u kojem se s etažama izmjenjuju boje, aktivnosti i intenzitet rasvjete, a konstrukcija podsjeća na drvorede u bulevaru ispred glavnog pročelja. Premda je komparaciji zgrade sa šumom pridonio i sam autor sintagmom o šumolikoj konstrukciji, ideja Medijateke očito nije u metaforičkom referiranju na ljepotu prirode nego u inteligentnu kreiranju druge prirode uvjetovane uvjetima modernoga društva.

Itova arhitektura odlikuje se lakoćom i fluidnošću, no za njega to nisu samo estetske kategorije, nego osobine društva u informatičkoj eri što se reflektira u sadržajnoj multivalentnosti hipermarketa multikulture (amalgam biblioteke, galerije, informativnog centra za ljude s posebnim potrebama te centra vizualnih medija), kao i u otvorenosti arhitekture bez granica pristupačne svima od 0 do 24, odnosno simulaciji grada.

Vinko Penezić