Scenarij za odgonetke

Scenarij za odgonetke

Stanko Andrić, Potonuli svijet — rasprave o slavonskom i srijemskom srednjovjekovlju, Hrvatski institut za povijest — podružnica za povijest Srijema, Slavonije i Baranje, Slavonski Brod, 2001.

No, zahvaljujući časnim iznimkama (Klaić, Pavičić, Bösendorfer, Mažuran), te u novije vrijeme stvaranjem institucionalnog okvira za povijesno istraživanje (Hrvatski institut za povijest — podružnica za povijest Srijema, Slavonije i Baranje), slavonsko srednjovjekovlje počinje dobivati svoje obrise. Među najvažnijim istraživačima mlađe generacije, toga potonulog, i gotovo zaboravljena, svijeta svakako se ističe Stanko Andrić.

Zbirka rasprava

Andrić je povjesničar, zasigurno poznatiji kao nagrađivan pisac i vješt polemičar, koji je već prvom znanstvenom knjigom, Čudesa svetoga Ivana Kapistrana ostavio trag u hrvatskoj historiografiji. Taj će trag biti još dublji nakon recepcije njegove druge knjige Potonuli svijet — rasprave o slavonskom i srijemskom srednjovjekovlju (Slavonski Brod, 2001). Riječ je o svojevrsnoj zbirci rasprava koje je autor objavio u raznim znanstvenim časopisima, a za ovu prigodu prilagodio i proširio. U knjizi se nalazi deset rasprava kojima je zajednički nazivnik slavonsko i srijemsko srednjovjekovlje, no koje su metodološki i sadržajno vrlo raznolike. U raspravi Regularni kanonici u srednjovjekovnom Srijemu Andrić se bavi problematikom određenja položaja augustinskih samostana na prostoru Srijema i Ugarske. Nailazeći pritom na intrigantan spomen kanonika sv. Abrahama iz doline Hebron u Banoštru, u Srijemu, autor analizira vjerodostojnost toga podatka. Stavljajući ga u kontekst općeeuropskoga srednjovjekovlja, dolazi do neočekivana zaključka, da je Banoštar bio možda jedina europska podružnica hebronske kanoničke zajednice.

Analizom lokalnopovijesnih podataka iz perspektive europskog srednjovjekovlja Andrić se služi i u raspravi Šampanjac Gviskard, biskup Troyesa (1298-1313) i Đ akova (1314-1316), gdje na znanstveno popularniji način priča neobičnu priču o biskupu Troyesa (francuska provinicija Šampanja), Benediktu Gviskardu, koji zahvaljujući dvorskim spletkama biva udaljen iz Francuske te postavljen za bosanskoga biskupa u Đ akovu.

Ilok

Dvije su rasprave o srednjovjekovnom Iloku (Rana povijest Iloka i Iločkih i Crkvene ustanove srednjovjekovnog Iloka), koje opsegom zaslužuju i posebnu monografiju, možda najbolji primjeri slojevitosti i složenosti lokalnohistorijskih istraživanja. U prvonavedenoj raspravi Andrić polazi od problema ubikacije srednjovjekovnih toponima Újlak u vukovskoj županiji (jednog od najzastupljenijih srednjovjekovnih ugarskih toponima), da bi na kraju prikazao gotovo cjelokupnu posjedovnu i geneaološku strukturu vlastele vukovske županije. U drugoj, pak, raspravi nastoji utvrditi osnovne podatke o crkvama srednjovjekovnog Iloka. No, da bi, mnoštvom diplomatičkih i narativnih izvora, mogao ocrtati što točnije obrise slike srednjovjekovnog grada, Andrić se mora upuštati u analizu i poslijeturskih izvora. Ne zaustavljajući se na podacima o crkvama, autor na temelju površine iločkih crkava, nadahnut sličnim istraživanjima u Mađarskoj, nudi i dopadljivo rješenje o broju stanovništva.

Rasprava Sablasti u samostanu — jedna epizoda iz slavonske franjevačke povijesti, zasnovana je na suhoparnom i škrtom ulomku iz franjevačke kronike iz 16. stoljeća. Andrića je, iz spomenutog odlomka, zainteresirao spomen o pojavi duhova u đakovačkom franjevačkom konviktu. Analizirajući povijesni kontekst neobične priče, autor je napravio duže ekskurse o nastanku franjevačke Opservacije, te o vojnom pohodu i ugarskom porazu u Bosni 1415. godine, čiji su spomeni u priči posredno sadržani. Misteriozna je pojava duhova, dakako, i dalje ostala obavijena velom tajne, no, intrigantno je njezino tumačenje koje Andrić stavlja u širi kontekst žanra priče o duhovima.

Rasprava Dvojbe oko smrti i pokopa kaločkog nadbiskupa Ladislava Gereba, kako sam autor u podnaslovu navodi, mala je vježba iz povijesne enigmatike. U njoj Andrić rješava problem kronologijske zagonetke, koja proizlazi iz različitih navoda o Gerebovoj smrti. Pri tome pravi i zanimljiv ekskurs o nadbiskupovu tajniku Ivanu Međurečkom, zapaženoj osobi ugarske renesanse koja je u hrvatskoj historiografiji i kulturnoj povijesti gotovo nepoznata.

Pozitivist

Knjigom su obuhvaćene još četiri rasprave koje odstupaju od prethodno prikazanih, no koje dobro zaokružuju prikaz Andrićeve znanstvene djelatnosti. Riječ je o dvije rasprave (Klaićev udio u rasprama hrvatske i mađarske historiografije i O medievističkom radu Ive Mažurana), koje s različitom intonacijom prikazuju rad dvaju istaknutih medievista, te o iznimno korisnim raspravama (Pregled objavljenih izvora za povijest 15. stoljeća, s osobitim obzirom na Slavoniju i Srijem i Mogućnosti istraživanja crkvene povijesti Slavonije u srednjem vijeku), koje su autoru očito poslužile kao predradnje sustavnijim istraživanjima slavonskog srednjovjekovlja.

Pored vremenske (srednji vijek) i prostorne (Slavonija) odrednice prisutne u svim raspravama, kao posebno uočljiva osobitost knjige neizostavno se mora istaknuti profinjenost stila pisanja. Iz svake se Andrićeve rečenice razaznaje njegova ukorijenjenost u književnosti, tako su u njegovoj interpretaciji iznimno čitljive i najsuhoparnije teme.

Što se tiče pristupa historijskoj znanosti, autor je nedvojbeno pozitivist. Premda je svjestan problematičnosti dosezanja istine o prošlim događajima (wie es eigentlich gewesen ist), u njegovim se zaključcima jasno iščitava odmak od postmodernističkog interpretativnog poimanja povijesti. Povijest se za Andrića sastoji od niza zagonetki koje je moguće riješiti, ukoliko se za njihovo rješenje ponudi dobar scenarij čvrsto zasnovan na izvorima. Optimistički, metodološki pristup djelomično naznačuje kada preuzima Kleinbergovu metodu spašavanja teksta (saving the text), nasuprot dekonstrukcionističkom odbacivanju vjerodostojnosti povijesnog izvora.

Andrićevo pozitivističko poimanje povijesti savršeno se uklapa u milje lokalnohistorijskih tema, tako da autor marljivo stvara »nenadoknadivu podlogu za inovativnije povijesne interpretacije«, što smatra osnovnim zadatakom slavonske medievalistike. Nadamo se da će Andrić ustrajati u strpljivu poslu dodavanja novih slojeva u rekonstrukciji povijesti, koje će rezultirati toliko očekivanom sintezom o slavonskom srednjovjekovlju.

Darko Vitek