Sajmište smijeha

Sajmište smijeha

Bilo je za svačiji ukus ponešto, i pučkih komedija i vodvilja, ali strogo žanrovski gledano satire je bilo najmanje

Znate onu teoriju o subverzivnom smijehu, sve one primjere kad je smijati se komu ili čemu bilo opasno. Aristofana su stavili pred sud pod optužbom da šteti ugledu polisa, Moliereu su rušili kazalište, tražili njegovo spaljivanje i pokopali ga krišom. Svi su ti bezbrojni primjeri zatiranja smijeha zapravo laskali njemu samu ukazujući na moć da potkopa ukočeno lice propisane istine, da pokaže kako kukuljica ne čini redovnika. Nakon odgledanih dvadeset predstava na 26. Danima satire upitala sam se koliko je zapravo tamo bilo predstava koje su riječju i djelom posegnule za malo prije spomenutim razotkrivanjem mimikrije našega vremena i naših prostora. Na tom sajmištu smijeha, okupljen pod imenom Dana satire, bilo je za svačiji ukus ponešto, i pučkih komedija i vodvilja, ali strogo žanrovski gledano satire je bilo najmanje. No koncepcija festivala problem je s kojim se on već duže vrijeme susreće i zapravo mi se čini da je i nema namjere riješiti, nego da i dalje želi ostati sajmište smijeha općeg smjera.

Puni ibijevski trbusi

U festivalskom trbuhu bilo je hrane pomiješane kao u Ubuovu trbuhu u režijskom viđenju Vite Taufera u predstavi Slovenskog mladinskog gledališča. Gomila torti, sendviča, vina, slijevale su se u trbuhe Ubua i njegovih pijanih kompanjona, a sve se to dijelilo s publikom, koja je pred tom najezdom napuštala prve redove. Bio je to netipičan i svakako u vremenu koje svježe pamti raznorazne ibijevske brutalne nagone za vlašću neočekivan prikaz Jaryjeva teksta, iako ne do kraja hrabar i dorečen u realizaciji svijeta kao pijanke u kojoj zadrigli, od dosade i prežderavanja otupjeli samozadovoljni malograđani piju i jedu s Ubuove trpeze otvarajući put njegovu teroru te u pijanoj ravnodušnosti ne zapažaju leševe koje ostavlja na putu. Ubua je Taufer smjestio na raskalašenu zabavu nekog buržuaskog salona, gdje se tetura, tuče, prolijeva po sceni i gledateljima, gdje se zabavlja do smrti što me podsjetilo na sociologa Postmana, koji upozorava kako prava opasnost današnjice nije toliko u Orwellovoj viziji tiranije i sveopće kontrole Velikog brata, nego u Huxlyjevu proročanstvu da će sredstvo nadzora biti ugoda koja će otupiti svako djelovanje.

Osim Ubua u Tauferovoj režiji i izvedbi Primorskog dramskog gledališča iz Nove Gorice gledali smo i Goldonijeve Ribarske svađe, prilično konvencionalnu izvedbu, kojoj je prepreka bila i jezična barijera (igrana na dijalektu). Vjerujem da je glumcima bilo strašno igrati uz muk publike na mjestima gdje su doma navikli slušati salve smijeha. Ni Joneskomanija u izvedbi kazališta iz Podgorice u režiji Eduarda Milera nije oduševila. Školski napravljena predstava sastavljena od nekoliko njegovih djela s okosnicom Ćelave pjevačice postavljena je na način kako se Ionesca igralo prije tridesetak godina i usprkos dobroj igri ansambla režijski je sličila poslu uzmi novac i bježi. U vremenu kad neslušanje dovodi do nemogućnosti komunikacije, ona pak do netolerancije, a sve eskalira u nasilju, Ionescovi smiješno-opasni likovi u tako benignoj režiji činili su se kao da nam više nemaju što poručiti, s čime se ne bih složila. S jednim drugim klasikom, našim Ivom Brešanom, dogodilo se posve suprotno.

Uskrsli Brešanov Hamlet

Redatelj Dražen Ferenčina sa ansamblom kazališta iz Virovitice uspio je uskrsnuti Brešanova Hamleta u selu Mrduša Donja. Iako početkom predstave koja se igra iza ovješenih zastava pa likove razaznajemo samo kao sjene Ferenčina naznačuje da bi se na lica i događaje moglo gledati i kao na sjene prošlosti, tekst svojom snagom, a glumci autentičnošću igre, demantiraju sumnju da je s nestankom komunizma tekst manje aktualan. Virovitički glumci uspjeli su iznjedriti onaj sirovi, opaki mentalitet koji se s mirisom špeka i luka iz Mrduše osjeća i izvan njezinih prostora. A ona scena kad na kraju mladi Joco /Hamlet razotkriva malverzacije moćnika Bukare i traži potporu mještana, koji također sve znaju, no umjesto potpore nailazi na šutnju izazvanu strahom od gubitka pozicija ili težnjom za nezamjeranjem, svojom prepoznatljivošću živjet će na ovim prostorima, bojim se, za vijeke vjekova. Spomenuta predstava bila je ugodno iznenađenje festivala, na kojem se nudilo još nekoliko predstava društvene satire. Ptičice Filipa Šovagoviaća i Zaštićena zona Damira Šodana, što naše burno vrijeme promatraju kao zatvor (Šovagović) i kao ludnicu (Šodan) drame su koje nisu uzorno dramaturški uglancane, ali koje donose prgršt živopisnih likova. Tu je i crnohumorna drama Kaj sad? Borivoja Radakovića, koja se jedina do sada u nas pozabavila temom ovisništva na tipičnom uzorku zagrebačke obitelji. Usprkos svijesti o nekim manjkavostima (ekvilibriranje između komedije i tragedije, skliznuća u melodramu ili grotesku), nakon te predstave nisam ostala ravnodušna. Zanimljive su bile i dvije satire intime iz različitih stoljeća koje su progovarale o sličnom problemu manipulacije i eksperimenta s ljudskim bićima i njihovom prirodom (Marivaux Raspra i Stvar je u obliku Neila LaButa), obje s uspjehom izvedene.

Nema mjesta za izdvajanje još nekih koje su to zaslužile, iako ne pripadaju strogo žanrovski u satiru, a pritom mislim na vješto pisanu, duhovitu i jedru Tomićevu pučku komediju Što je muškarac bez brkova, ali i još poneku. Neke je predstave bolje zaboraviti, ali nećemo o tome. Završimo najaktualnijom rečenicom festivala, koja dolazi iz najbolje predstave, Četvrte sestre Janusza Glowackog u režiji Ivice Boban, lucidne i gorke satire društva u tranziciji, o kojoj su već izrečene mogobrojne pohvale. Pitanja koja pogađaju usridu i s kojima završavamo: »Tko ovdje vlada? Gdje su novci? Kako će sve to završiti? Kako živjeti?«

Gordana Ostović