S unutarnje strane zida

S unutarnje strane zida

Predstava koja se bavi (samo)nametnutom samoćom napravljena je iznimnim odnosom i razumijevanjem ljudi na sceni

Zagrebački plesni ansambl u koprodukciji s Teatrom ITD premijerno je 9. lipnja izveo predstavu M. U. R. autorice Ksenije Zec. Kažem autorice, a ne koreografkinje, jer je riječ o plesnom kazalištu, u kojem glumci sjajno plešu, a plesači odlično govore. Mislim da je ovo njezin treći samostalni program sa ZPA, no Ksenija Zec poznata je po velikom broju projekata u kojima je vrlo uspješno surađivala na scenskom pokretu, i ta njezina sklonost dramskom ogleda se sve više i u njezinim koreografskim radovima.

M. U. R. je nadahnut autobiografskom prozom ruske pjesnikinje Marine Cvetajeve (1892-1941), žene anarhista koja je šesnaest godina provela u emigraciji u Europi, majke koja je, uglavnom sama, othranila troje djece, i koja, na kraju, nije imala snage preživjeti sinovu pogibiju na početku Drugoga svjetskog rata. (Sin se zvao Mur.) Umjetničina intima, lirska proživljavanja, sjećanja i tragedija bila su samo početni impuls predstave. Jer, mur je i zid koji nam onemogućava istinsku komunikaciju, koji nas ne pušta na drugu stranu, iz kruga vlastitih problema, koji onda polako postaju opsesije. Kako onda razumjeti svijet koji je s druge strane zida? Shvaćamo li onda i pokušaj uspostavljanja komunikacije kao napad na vlastite, dobro čuvane bedeme?

Predstava koja se bavi (samo)nametnutom samoćom napravljena je, rekla bih, iznimnim odnosom i razumijevanjem ljudi na sceni. Autorica je, kao prvo, odabrala ekipu koju dobro poznaje, osobe s kojima je emotivno vezana, i s kojima već godinama dijeli biografiju. Iščitavajući zapise Cvetajeve izvođači: Snježana Abramović, Zrinka Lukčec, Olga Pakalović, Krešimir Mikić i Dražen Šivak prepoznavali su svoje priče i zidove, sjećanja i kikseve. Tako su u prepletanju privatnog i zadanog nastali njihovi tekstovi i sekvence pokreta. Načas ih prepoznajemo kao osobe, a onda postaju nešto više ili nešto drugo, sam odnos, duhovito tužan, jer su dijalozi solilokviji.

Uz autoricu i izvođače ekipi, koja je dokaz da je istinska komunikacija ipak moguća, treba još pridodati mladoga dramaturga Sašu Božića, Ivana Faktora (scenografija i video), Hrvoja Nikšića (glazba) i Branka Cvjetičanina (svjetlo).

Maja Đurinović