Rap po istarsku

Rap po istarsku

Kad trešnje procvale su sve — Rade Šerbedžija i njegovi gosti u riječkom HNK Ivana pl. Zajca

U povodu blagdana svetoga Vida, riječkog sveca zaštitnika koji se slavi (15. lipnja) u doba berbe trešanja, u HNK Ivana pl. Zajca dogodio se koncert/recital — teško ga je podvesti pod žanr — ali svakako nesvakidašnji susret s velikim glumcem i njegovim gostima. Već deset godina, naime, Rade Šerbedžija povremeno održava glazbene recitale doslovce širom svijeta, prošle godine (za Valentinovo) priredio je i prvi takav u Rijeci, a uspjeh u publike bio je toliki, da je pozvan ponovno.

Rade Šerbedžija je dakle bio isti, ponovio je neke dijelove programa s koncerata za zaljubljene, ali način na koji on to radi — nikada nije isti. Šerbedžija je mag izgovorene riječi, u njegovoj interpretaciji — ma koliko je puta čuli — uvijek zvuči uzbudljivo, kao da je napisana baš za ovaj trenutak...

Na ovom riječkom koncertu čuli smo više pjesama Arsena Dedića nego autorskih stihova Rade Šerbedžije, na gitari pratio ga je sin Danilo, a uz klavir Jura Ivanušič. Hrvatskoj publici manje je poznato ime mladoga glumca iz Maribora, a za informaciju recimo da je zbog njegovih glumačkih i pijanističkih kvaliteta u Sloveniji postavljen Amadeus. Jura Ivanušič na klaviru može sve, a, vjerujte, nije lako pratiti Radu Šerbedžiju, koji čas pjeva, čas govori stihove, vrlo često izmišlja nove melodije. Jura je poput njegove glazbene sjene...

No, najveće iznenađenje koncerta bio je nastup Livija Morosina i njegova benda. Riječanima poznat samo kao čovjek koji je stvorio Alena Vitasovića, Morosin zasigurno nije bio gost zbog kojeg su došli u kazalište. Štoviše, očekivali su ga s pristojnom znatiželjom, da bi se u konačnici pokazalo kako je Rade Šerbedžija i te kako imao razloga što ga je pozvao.

Ne daj se, Ines

Bend Livija Morosina sastoji se od solo i bas gitare, malog bubnja (s činelom) violine i glasa, a ono što smo čuli moglo bi se podvesti pod rap po istarsku. Ponovno je, dakle, riječ o tekstu, solidnom poetskom tekstu govorenu na istarskom narječju, te o glazbenoj pratnji temeljenoj na istarskoj ljestvici te izvedenoj na tradicionalan način — na tanko i debelo — s tim što je glas koji prati Livija Morosina u tijesnim, specifično istarskim intervalima — zvuk violine. Taj neobičan spoj tako je snažan, a istovremeno suptilan, tako arhaičan, a istovremeno prijemčiv uhu modernog slušatelja, da je razoružao i najveće skeptike. A kada se u pjesmi Zibaj me, zibaj, sestro bendu priključio Rade Šerbedžija, koji je tekst izgovarao i pjevao poput izvorna Istranina — publika je bila doslovce na nogama.

Koncert je završio nastupom svih sudionika — uz spomenute, tu su još bile i sjajne riječke Putokazice — ali ovaj osvrt ne može se privesti kraju bez spominjanja konstante vezane uz Šerbedžiju i njegove recitale generacijama, bez Arsenove Ines. Iako Jura Ivanušič kaže da su tu pjesmu izveli javno najmanje dvjesto puta, te večeri zazvučala je sasvim posebno. Možda i zato jer je Jura (prvi put) prebirući po tipkama u Arsenovu melodiju neopazice utkao najpoznatiju filmsku ljubavnu temu, a onda se diskretno vratio Ines? Teško je reći što je to, ali bilo je magično...

Svjetlana Hribar