Radije ću biti svinja nego fašist

Radije ću biti svinja nego fašist

Miyazaki je pomalo shizofreničan umjetnik. S jedne je strane veseo i zaigran. Sin tvorničara u zrakoplovnoj industriji, on voli crtati svjetlucave mehaničke igračke. Kad je Crveni Barun svoju eskadrilu nazvao leteći cirkus, sigurno je sanjao o šarenim letjelicama kakve zuje u filmu Porco Rosso (1992). To je Miyazakijev jedini crtić koji se odvija u Europi, a smješten je na bajkovitom Jadranu, koji izgleda kao križanac između tropskih atola i austrougarske rivijere iz sumraka belle epoque

Kad govorimo o svjetskoj animaciji, zapravo govorimo o dvije sile: Americi i Japanu. To je kao ona bajka o dva brata, gdje je stariji brat drvosječa ili mlinar, radišan i pomalo tupav. Mlađi je luckast i nitko ga ne shvaća ozbiljno, ali on je taj koji će se na kraju oženiti kraljevnom. Japan je crna polovica u tom animacijskom yinu i yangu, jer je sačuvao mrak i nasilje u filmovima, čime je stekao golemu popularnost među odraslom publikom, koja se nikad nije uživjela u Disneyjeve dobre vile i patuljke. Taj imperij crtanih filmova ima svog šoguna, koji se zove Hayao Miyazaki (1941).

U intelektualnoj shemi Starog kontinenta, japanska animacija odavno je gurnuta pod tepih zajedno s ostalim šundom. Iako već tri generacije Europljana gledaju Candy Candy i Gundama, pa su se možda i navikle na velike oči i mecha (divovske robote), pravo je čudo i možda samo slučajnost što je ovogodišnji Zlatni medvjed predan u Miyazakijeve ruke. Znaju li Hrvati za njega? Prije Princeze Mononoke, Miyazakijeve filmove vidjelo je sigurno tisuću mladih u Hrvatskoj — svi na kompjuteru. Japanska se animacija na Zapadu šverca kao droga, kroz mrežu pirata i amaterskih prijevoda. Vide je samo oni kojima je stalo do nje, što je možda i dobro.

Miyazaki je pomalo shizofreničan umjetnik. S jedne je strane veseo i zaigran. Sin tvorničara u zrakoplovnoj industriji, on voli crtati svjetlucave mehaničke igračke. Kad je Crveni Barun svoju eskadrilu nazvao leteći cirkus, sigurno je sanjao o šarenim letjelicama kakve zuje u filmu Porco Rosso (1992). To je Miyazakijev jedini crtić koji se odvija u Europi, a smješten je na bajkovitom Jadranu, koji izgleda kao križanac između tropskih atola i austrougarske rivijere iz sumraka belle epoque.

Romantični marksist

Međutim, iza romantičnih kulisa Porca Rossa Miyazaki nam otkriva parade tenkova, talijanske nacionaliste i bijedne bodule. Prasac-pilot iz naslova hvali se: »Radije ću biti svinja nego fašist«. To je druga strana Miyazakija, vrlo neuobičajena za japanske crtiće. On je po uvjerenju marksist, zapravo narodni čovjek, pa u svojim bajkama ne izbjegava društvene bolesti i nepravdu. Kad bismo u povijesti igranog filma tražili redatelja koji titra na Miyazakijevoj frekvenciji, to je nedvojbeno John Ford. Nausikaja (1984), postapokaliptična junakinja koja je proslavila Miyazakija, zamalo nije postala princeza jer se autor kolebao treba li je uključiti u povlaštenu klasu.

Miyazakijeva filozofija emancipacije najbolje se vidi u jakim ženskim likovima, majkama koje se pojavljuju u svakom njegovu filmu. U Princezi Mononoke, Željeznim Gradom upravlja gospa Eboshi, nekadašnja gejša. Miyazaki je to jednom objasnio ovako: da je postavio muškarca na čelo grada, to bi bio samo šef. Žena na vlasti je revolucionarka, makar radila sve isto kao i muškarac. Romantični marksist zvuči kao oksimoron, ali upravo je to proturječje Miyazakiju osiguralo besmrtnost. Iako on sam navodi neke prethodnike, kao što su ruski Konjić grbonjići francuski Kralj i ptica, Miyazaki je potpuna novost. U svijetu visokobudžetne animacije on je prvi alkemičar likova.

U njegovu moralnom sustavu ništa nije jednostavno. Primjerice, Željezni Grad uništava prirodu, a nema većeg ljubitelja prirode od Miyazakija. Ali, kao što kaže sam redatelj, šume ne sijeku zlotvori (Nazor bi rekao: Mlečići), nego vrijedni i radišni ljudi. Svaki njegov lik ima dobre razloge za ono što čini. Tako se Miyazaki i nesvjesno suprotstavlja globalnim ekološkim dogmama: gospa Eboshi ubija boga šume, koji je utjelovljenje prirode, i ne biva ubijena zauzvrat, nego i dalje vodi svoj mali narod! U američkoj i europskoj animaciji, nažalost, takve su stvari nedopustive, dok redatelj to komentira: »Želim da moj svijet sadrži i nemile ljude. Neću nikoga ubiti zato što je zao.«

Tisuću stranica stripa

Japanac koji se iz djetinjstva najbolje sjeća Kradljivaca bicikla, Bressonovih filmova i Pepela i dijamanta sigurno osim čovjekoljublja ima i osjećaj za mračne strane čovjeka. Taj se mrak oslobodio u njegovim mangama (stripovima), gdje nasilje i mržnja vrebaju iza svakog ugla. Dok film Nausikaja ima sretan završetak, u istoimenoj mangi od desetak svezaka Miyazaki na kraju praktički istrijebi čitav ljudski rod. Kad već spominjemo tih nevjerojatnih tisuću stranica što su izašle iz pera čovjeka koji se ponajprije smatra redateljem, moramo ponešto reći i o Miyazakijevu radu.

Marljivost umjetnika slijepa je točka mnogih kritičara koji naivno veličaju talent. No, dobar animator je u prvom redu i možda jedino, dobar radnik. Glatka i ispolirana animacija njegovih filmova proizlazi iz toga što Miyazaki pozorno prati rad svoje ekipe i sam crta mnoge sličice koje mu ne izgledaju dobro ili gdje likovi nisu prirodni. Po tome se razlikuje od većine japanskih redatelja, koje bismo mogli nazvati zanatlijama. Čak i zvijezda kao što je Mamoru Oshii (Ghost in the Shell) uopće ne provjerava animaciju, nego to čine njegovi tehnički voditelji. U tom pogledu, intervjui s Miyazakijem uzbudljivo su štivo, jer otkrivaju bogatu pozadinu njegovih dječjih filmova — detaljno razrađenu arhitekturu i botaniku, tehnologiju, kaste i mentalitete. Miyazaki je demiurg u pravom smislu riječi.

Ipak, on je posljednji koji bi za sebe rekao da je velikan. »Kad radim animaciju, uvijek mi se čini da proizvodim velike laži. Na primjer, kakav bi to bio pozitivan lik kad bih nacrtao ružnu djevojku? Ona mora biti zgodna, nema mi druge. Što se može, mi ipak proizvodimo samo zabavu.« Kako ne hvaliti čovjeka koji je tako skroman?

Marko Maras