Prostor oživljen haljinama

Prostor oživljen haljinama

Bachelardova neizmjernost ili filozofska kategorija sanjarenja obuhvatila je prostor tvornice ohaljinavanjem ili oživljenim haljinama.

Smještene u fragmentu ili kvadratu tvornice koja je nakon duga vremena pokazala sliku svoje ljepše drugosti. (Naime u toj ćete istoj tvorničkoj hali, ako još dobro ćutite, čuti žagor radnika, viku poslovođa, miris svježe kave za kratku stanku i čuti goleme strojeve kako proizvode tisuće istih lutaka...). Od sadašnje prisutnosti uočavate tek ružnu ljepotu: bezglave lutke, bezoke medvjediće, hrome klaunove, jednokotačna kolica bez lutkice Kitty, plastične pištolje bez metaka itd. Baš kao nepregledna Bachelardova šuma bez drveća, u kojoj ćete se uz malo nepažnje lako izgubiti. Pripazite, ono što ste mislili da ćutite moglo bi oživjeti.

No, prisutnost haljina stvara novu priču o starom prostoru: ušavši u novi-stari tvornički prostor (sada sanjarski), dopuštate da vas obuzme. Sjedate na improviziranu klupu (usput ostavljajući šumu polomljenih igračaka iza sebe), te postajete dio pripovijesti (jer — po McCauleyju — povijest koja se ne pamti ionako postane pripovijest).

Auratičnost neizmjernosti pripovijesti obuhvaća vas potpuno, naravno ako ne izmigoljite prepuštajući se mislima (ili svakodnevnim moranjima razmišljanja, jer, s Walterom Benjaminom, opaziti auru nekog objekta kojem upućujemo pogled znači uložiti u njega sposobnost da nam pogled uzvrati).

Svijet bez granica

Nije potrebno dugo boraviti u prostoru neizmjernosti haljina da bismo, poput Bachelarda, spoznali onaj uvijek pomalo zastrašujući dojam da tonemo u svijet bez granica.

Bezgraničnost danog nam prostora nije određena vertikalnim i horizontalnim žicama physisa istoga prostora, nego tjelesnošću kojom je on ispunjen.

Dakle gledate viseća tijela govorećih haljina. Udišete njihov dah, tonete u njihove priče i prapriče. Objašnjavajući sebi svrhovitost priloženih poruka možete upasti u zamku, ne pitajući se više o njima nego o sebi... Iz prividne udobnosti postajete svjesni da ste sada sanjari sna onih drugih, vaš kutak gledanja prividno je drukčiji od protagonista priče o haljinama. Činom pristajanja na snove i sjećanja onih drugih i sami se uplećete u te vama neiskazive i još neotkrivene dimenzije o vama samima. Tek tada prestaju vaši strahovi prouzročeni uniformiranim definicijama o onome što uistinu nešto jest ili o onome što uistinu nešto nije. Tu zaboravljate naučeno i priučeno.

Neki će tvrditi da mu je tek tu (u neizmjernosti haljina) tijelo prvi put postalo tijelo, ne više šuteće nego govoreće i djelujuće.

Tu stavljate točku i dopuštate i nama da zajedno s vama govorimo komadom tijela haljine, a sve se potom nastavlja u pisanoj riječi, ali ne običnoj, nego onoj koja pleše, performira, glumi, pa opet onoj koja pleše, govori, glumi pa opet i opet pleše...

Anica Tomić