Priručnik za zaraćene strane

Priručnik za zaraćene strane

Jasper Ridley, Slobodni zidari, prev. Živan Filippi, Prometej, Zagreb, 2001.

Nije teško shvatiti zbog čega knjige o tajnim društvima privlače pozornost čitatelja, ali teže je shvatiti zbog čega iz tog područja imamo toliko malo relevantne literature. Atraktivni omot, provokativni naslov ili pak radikalna stajališta uvijek su dobar mamac za publiku i nije čudno da se takva izdanja više ne štampaju u samizdatskim svescima nego u tvrdom uvezu i velikim nakladama, a ponekad imaju i reklamu kakvu si malo koji autor može priuštiti (jumbo-plakati za knjigu Rex deus). Prateći godinama ono što se u nas i u inozemstvu objavljuje na širokom području koje obuhvaća okultnu literaturu (od atraktivnih pseudoznanstvenih studija do fotokopiranih rozenkrojcerskih izdanja koja nisu u slobodnoj prodaji), stručne studije i monografije (od bogato opremljene Povijesti masonerije i povijesti alkemije do nategnutih i hinjeno revizionističkih Rođenih u krvi i Hiramova ključa), prigodne tekstove u novinama i časopisima, pamflete poput Protokola sionskih mudraca, kao i inozemnu dokumentarnu produkciju, čini mi se da je toj golemoj produkciji teško naći zajednički nazivnik, osim u jednom — riječ je o iznimno zanimljivu području koje treba pažljivo preorati ne bi li se žito očistilo od kukolja. Zbog toga je korisno pročitati novu knjigu britanskoga povjesničara Jaspera Ridleyja, koja donosi povijesni pregled slobodnog zidarstva. Ridley je pedantan povjesničar/pripovjedač: nedavno je kod istog izdavača izašla vrlo dobra i zanimljiva Titova biografija, a sada je čitateljima dostupan i pregled masonerije od početaka do danas.

Distanciran i zainteresiran pripovjedač

Ridleyjev je pristup uglavnom faktografski. On se više oslanja na referentnu literaturu (dakako ne samo monografskog oblika), a manje na izvorne dokumente ili prepričavanja svjedoka koji su inicirani te pobliže poznaju masonski ustroj i djelatnosti. Njegova historiografska pripovijest o masonima zapravo je pripovijest o nerazumijevanjima i zabunama, o prijetnjama i obračunima koji su oduvijek sastavni dio priče o toj čudnoj organizaciji (danas bismo rekli — udruzi građana!). U dvadesetak poglavlja Ridley skicira najvažnije trenutke u slobodnom zidarstvu, zadržavajući se posebno na razdobljima najvećih uspjeha i kriza: prijelomni su događaji papinska bula, osnivanje engleske Velike lože 1717. te uloga u američkoj i francuskoj revoluciji. Kao i u knjizi o Titu, Ridley se pokazuje kao distanciran, ali i subjektivno zainteresiran pripovjedač: ovdje je uvelike na strani slobodnih zidara, pokušavajući dokazati kako je riječ o manje važnoj i mnogo manje tajnoj organizaciji nego što se misli; simpatizirajući s onima koji su progonjeni, on ujedno ukazuje na burne povijesne događaje, koji su nažalost pomogli stigmatiziranju masona i stvaranju negativne slike o tajnom i nevjerojatno opasnom društvancu. Za razliku od mnogih drugih autora (kako masona tako i cowana, tj. nemasona) koji su prilično nemušto pokušavali pronaći drevne korijene masonstva (počevši od Knighta i Lomasa ili npr. u nas slabije poznata Leadbeatera), Ridley genezu slobodnog zidarstva već tradicionalno smješta u kasni srednji vijek, odnosno u cehovske udruge u feudalnim gradovima. Znanstvena i pseudoznanstvena (prema tome i revizionistička) literatura često se bitno razlikuju upravo u ovom detalju: jedni su uvjereni da masoni potječu još iz biblijskih vremena Solomona i Hirama, te da su potomci templara iz 14. stoljeća, a drugi su spremniji prihvatiti tezu da između te dvije organizacije nema nikakve (ili barem nikakve značajne) veze. Naravno, kaže Ridley, »neki slobodni zidari mislili su da je romantičnije potjecati od progonjenog religijskog viteškog reda nego od sindikata djelatnih zidara«, pa stoga cijela priča o porijeklu — historičarski gledano — gubi na uvjerljivosti. Naime, tvrditi da su Jacques de Molay ili Hiram bili masoni isto je kao tvrditi da je netko bio član partije prije nego što je ona uopće osnovana.

Simpatije prema masonima

Ridleyeva knjiga ozbiljno je štivo, a unatoč povremenim ničim motiviranim simpatijama prema masonima sažet je i objektivan pregled povijesti slobodnog zidarstva. Autor iznosi stručne analize utjecaja masonerije na pokrete koji su izazvali francusku i američku revoluciju, kao i dekonstrukcije toliko često spominjane masonske solidarnosti: on smatra da je masonima mnogo važnija nacionalna dužnost, klasni interes ili politička ambicija negoli pomaganje bratu u nevolji, no o toj tezi moglo bi se raspravljati. Tu su i zanimljive analize poput one o slučaju Williama Morgana ili utjecaja masona na revolucije u Južnoj Americi, o čemu se dosad vrlo malo pisalo. Posebna je zanimljivost povijest slobodnoga zidarstva na Balkanu, kojoj Ridley posvećuje gotovo deset stranica. U tom kontekstu vrijedi pročitati njegovo shvaćanje o ulozi masonskoga lobija za vrijeme agresije na Hrvatsku; u nas se početkom rata o tome mnogo govorilo, sasvim sigurno bilo je u tome i istine. Iako je na nekim mjestima pomalo dosadan i naporan, Ridley često zna biti i zabavan kad se upusti u pripovijedanje anegdota: takva su poglavlja o »plejadi šarmantnih šarlatana« kao što su grof Germain, Casanova i grof Cagliostro, a tu je i duhovito poglavlje o tajni Chevaliera d’Éona. Zaključak Ridleyeve knjige treba potražiti otprilike u sredini, a ne na kraju: najveći je problem sa slobodnim zidarima tajnost. Kao što je već jedan papa rekao: ako su oni zakonito i ugledno društvo, čemu tajnovitost? Protumasonsko raspoloženje energiju je crplo upravo iz toga: »Ljudi ne kriju svoje kreposti i svoja dobra djela; oni žele sakriti svoje slabosti i zločine«. Masonima su njihovi rituali nadahnuće, a drugima je to djetinjasta gluma i budalaština. No, kako su tijekom povijesti masonima najviše nevolja nanijeli oni koji o tome ništa nisu znali, a nemasonima najveće zlo učinili oni koji su bili uvjereni da su vredniji i bolji od drugih, Ridleyjeva je knjiga poučan priručnik koji bi obje zaraćene strane trebao uputiti na pravo rješenje s obvezatnim naputkom: ne zanositi se fantazmama, nego proučavati činjenice.

Tonči Valentić