Primjer moderne režije

Primjer moderne režije

Adela Golac-Rilović Amina je kakvu se može poželjeti

Dvjestota obljetnica rođenja Vincenza Bellinija (1801-1835) protekla je u sjeni stote godišnjice smrti Giuseppea Verdija, ali važnije operne kuće tom su prigodom izvele premijeru neke njegove opere, Bečka državna opera, npr., izvela je Mjesečarku. U Ljubljani je bila njezina koncertna izvedba, Zagrebačka opera pripremila je Opernu matineju s odlomcima iz Bellinijevih djela, Split i Rijeka su ga, što veoma iznenađuje, posve zaboravili, jedino je HNK u Osijeku na pravi način odužilo svoj operni dug autoru kojemu su se mnogi divili, uključujući i Richarda Wagnera, i koji i danas uspješno komunicira s iole senzibilnijim slušateljem. Jedinstvena ljepota njegove melodike ima i u suvremenom svijetu potrošačkoga mentaliteta magičnu moć transcendentalnog i neponovljivog. S obzirom da je nositelj sjećanja na Bellinija u Hrvatskoj dirigent zagrebačke matineje i osječke premijere Zoran Juranić, ponajprije njemu treba zahvaliti što se ipak našao u hrvatskom kazališnom repertoaru. Maestro Juranić pravilno je uočio da danas u nas ima nekoliko pjevača koji se s uspjehom mogu nositi s golemim pjevačkim zahtjevima Bellinijevih uloga i dobro ih je uposlio. Adela Golac-Rilović i Tvrtko Stipić dobili su uloge skrojene im po mjeri, i oboružani znanjem koje su stekli u Italiji pripremajući Mjesečarku s nekada poznatom pjevačicom, a danas uglednom profesoricom pjevanja Francom Matiucci, i pod budnom paskom ravnatelja torinskoga konzervatorija, pružili su uzoran belkanto. Pridružio im se vodeći hrvatski belkantistički bas Ivica Čikeš u svojem omiljenom repertoaru, vrlo je ugodno iznenadila Radmila Bocek, i uistinu se u Osijeku moglo uživati u lijepom solističkom pjevanju.

Više od lijepog pjevanja

Ali, osječka Mjesečarka bila je mnogo više od samog lijepog pjevanja, iako je ono u Bellinija najvažnije. Ekipa mladih nadarenih i školovanih talijanskih gošća uz suradnicu Egipćanku, koje su znanje stekle radeći s poznatim svjetskim umjetnicima, osmislila je i do kraja razradila svaki detalj vrlo zanimljive redateljske koncepcije s čvrstim uporištem u glazbi. Redateljica Caterina Panti-Liberovici u svojemu prvom susretu s operom sasvim specifičnih zahtjeva potpuno je iskoristila fenomen mjesečarstva i sjajno ispričala priču istaknuta talijanskog libretista Felicea Romanija uzevši dvije Amine — pjevačicu i balerinu — i malu djevojčicu (realizacija završne arije poetsko je redateljsko remek-djelo!). Dosljedno je provedena dvojnost radnje u teatrinu za vrijeme cavatina i stvarne u recitativima, cabalettama, duetima i ostalim ansamblima. Svaki je glazbeni motiv našao adekvatno rješenje na sceni. Koreografkinja Silvia Gatti pomogla je redateljici razradom svakog pokreta tijela, ruku i nogu, što su daroviti protagonisti zdušno usvojili i dobro spojili pjevačku i glumačku interpretaciju u čvrstu nedjeljivu cjelinu. Bio je to primjer moderne režije, pravi glazbenoscenski teatar, a to opera i jest i u tome je njezina svevremenska privlačnost. Scenografkinja Leila Fteita efektno je iskoristila perspektivu i tako produbila osječku pozornicu i upotpunila redateljsku ideju. Šteta što su zbog štednje kostimi zbora uzeti iz fundusa, jer su se razlikovali od lijepih kostima protagonista (jedino je problematičan u ideji onaj grofa Rodolfa u finalu) pa je teško donijeti cjelovitu prosudbu o radu kostimografkinje Cristine Aceti.

Razrađen orkestar

Zoran Juranić duboko osjeća Bellinija, i to je bilo sasvim razvidno. Suvereno je i muzikalno vodio predstavu, pratio scenska događanja, razradio orkestar koliko je to bilo moguće. Očito sučeljen sa za njega prevelikim scenskim zahtjevima, zbor nije bio iste kvalitete, pogotovo u drugome činu, koji je u cjelini malo pao.

Adela Golac-Rilović Amina je kakvu se može poželjeti. Njezin lijep bogat lirski sopran s razvijenim umijećem koloraturnog pjeva, velika muzikalnost kao i pjevačka i scenska inteligencija, pod sigurnom dirigentskom i redateljskom rukom, donijeli su prave rezultate. Sve je u nje bilo osmišljeno i sigurno, i pjevanje zatvorenih očiju u somnambulističkim prizorima i lakoća s kojom se kretala u najvišim glasovnim položajima, i kompletno vladanje ovom, zacijelo u tom repertoaru najtežom ulogom. Tvrtko Stipić konačno je pjevao ulogu u kojoj dolazi do puna izražaja njegov mek i topao lirski tenor i muzikalno fraziranje. Kao Elvino bio je i scenski razigran, usrdno simpatičan, pa smo imali dvoje mladih zaljubljenih koji su uvjerljivo donijeli svoje likove obogativši ih cijelom paletom dinamičkih nijansi, u sugestivnim lirskim trenucima (dva prekrasna dueta u prvome činu) i u dramatski zahtjevnijim prizorima. Ivica Čikeš iskoristio je svu ljepotu svojega plemenitog basa i sve pjevačko znanje, pogotovo u vrhunski otpjevanoj ariji grofa Rodolfa, a bio je i vizualno atraktivan. Radmila Bocek bila je glasovno svježa, pjevački i scenski vrlo dopadljiva Lisa, Aminina suparnica. Korektan je bio prinos Blaženke Targuš kao Terese i Slobodana Cvetičanina kao Alessija. Bilo je, dakle, mnogo toga uhu i oku ugodna, a to je najveća kvaliteta kad je riječ o ovoj lijepoj i sasvim posebnoj partituri.

Nakon osječkih Tajnog braka i Carmen, te nekih splitskih i riječkih predstava, ova je Mjesečarka još jedan dokaz kako se prava operna događanja u Hrvatskoj događaju izvan glavnoga grada!

Marija Barbieri