Pratilje ljepše od mladenke

Dok se Kucjin svijet sastoji od bezbroj stvari, Lokman je sjeo za računalo i izgradio svemir koji čine samo tri elementa: ravnina, na njoj štapići, a oko njih pomični izvori svjetla. To je sve

Danas i oduvijek, Animafest najbolje opisuje jedna riječ: entuzijazam. To se osjetilo već na otvaranju festivala, kada smo gledali kako se predsjednik festivalskog vijeća Joško Marušić mladenački zatrčava na pozornicu, pa kako nas veteran animacije Peruzović pozdravlja »Živjeli!«, pa kako predstavnici dva tuceta nacija pjevaju Happy Birthday Zagreb, dok ruski predstavnik kliče: »Gip, gip, ura!«. Zagrebački je festival živ i zdrav, a k tome i atraktivan. Trebali ste samo vidjeti brojnu publiku koja se svakodnevno slijevala u veliku dvoranu Lisinskoga. Mahom su to bili studenti, što je najbolji dokaz da su organizatori učinili mudar potez kad su u festival uvrstili studentski program. Bravo!

»Nemamo novca, ali imamo volje« — to bi trebao biti moto festivala. Dobar je primjer bilo predavanje o suvremenoj japanskoj animaciji: Masao Maruyama predavao je na materinskom jeziku, njegov zemljak animator prevodio je japanski na francuski, a pored njega je laureat Bendazzi prevodio francuski na engleski. Bilo je dirljivo gledati kako se trude, i mislim da nitko u publici nije mario što dobiva informacije iz treće ruke. Dolazilo je i do manjih tehničkih problema — tijekom službenog natjecanja dvaput je puknuo film i jedanput nestalo struje — ali to su svi oprostili drage volje.

Natjecanju je trebalo neko vrijeme da se zahukta. Utorak je obećavao. Srijeda je bila mlaka. U četvrtak je festival napokon procvjetao. Opisat ću samo tu večer, jer je prikazala bogat raspon onoga što animacija danas pruža.

Čežnja i uzdasi

Kamuflaža i Očev sat govore o shizofreniji i raku. Takvi ozbiljni, ispovjedni filmovi uporno se proizvode već trideset godina i uvijek forsiraju jeftinu patetiku, ali na svako dijete ostave dubok dojam, što i nije loše. Upravo ta vrsta filmova zainteresira čovjeka za ozbiljnu animaciju. No, gledateljstvu su se najviše svidjeli filmovi kao Ispitivanje Ernieja i Rano ujutro, otegnuti vicevi u kojima rutinska animacija služi samo poenti. Općenito, bilo je zabrinjavajuće mnogo filmova čiji je jedini cilj bio izmamiti smijeh publike bilo kakvim sredstvima. Nažalost, i domaći su filmovi ostali na razini dosjetke, ali nećemo im to zamjeriti. Poput igranog filma, i animirani je film sluga ekonomije. Dok se država ne obogati, ne možemo očekivati izvrsnu animaciju, pa ćemo dotle navijati za naše, kakvi god bili.

Ruski film Susjedi nagrađen je kao najbolji studentski film. Malo otrcanog Bulgakova i humora iz sovjetskog doba bilo je dovoljno da razgali žiri. Prikazane su i četiri reklame za AT&T, koje je napravio Michael Dudok de Wit. Inače, Michael je dobio Grand Prix Animafesta za film Otac i kći, koji je već pokupio i Oscara. Michael je miljenik svih žirija svijeta, između ostaloga zato što njegovi likovi uvijek čeznutljivo uzdišu i gledaju u obzor, a s tim se može identificirati svatko, od tinejdžera do umirovljenika. Ali prijeđimo napokon na pravu kvalitetu. Taj četvrtak, ali i čitav Animafest, obilježila su dva izvanredna autora, koji su dobili samo posebna priznanja: Poljak Jerzy Kucia (Ugađanje instrumenata) i Nizozemac Adriaan Lokman (Barcode).

Redovnici animacije

U Kucjinu filmu gledatelj putuje. Gledamo kako pored nas prolazi nejasan krajolik — vlakovi, šume, gradovi, ljudi, močvare, mora... Polako postajemo svjesni da je film zapravo posveta. Čemu? Svijetu? Ne, nego trenutku u kojem prepoznajemo svijet. U brzini putovanja, mi ne vidimo šumu, nego prostor između stabala. Ne vidimo vlak, nego bljesak između vagona. Ne vidimo močvaru nego titranje bezbrojnih trstika. Instrument koji se ugađa naše je oko. Kao akrobat ili pjesnik, Kucia stalno održava ravnotežu između apstrakcije i figuracije, te nam daruje neprekidni bljesak spoznaje koji traje punih petnaest minuta.

Dok se Kucjin svijet sastoji od bezbroj stvari, Lokman je sjeo za računalo i izgradio svemir koji čine samo tri elementa: ravnina, na njoj štapići, a oko njih pomični izvori svjetla. To je sve. Osam minuta gledamo kako iskre jure među štapićima, kako se izmjenjuje svjetlo i sjena. Na kraju, u toj čistoći, osjećamo samo jednu stvar — pokret i liniju. Redovnici slave Boga tako što pjevaju gregorijanske korale od tri osnovna tona. Poput njih, Lokman je izabrao jednostavnost da slavi ono vječno u animaciji.

Pored takvih veličanstvenih djela, oskarovac Otac i kći doima se pomalo plitko. To je izvrsno napravljen film, besprijekorne radnje i crteža, ali lako bi se mogao ostvariti i kao strip, igrani film ili kratka priča. Pravi vrhunci animacije nešto su sasvim drugo. Oni se ne mogu ni prepričati, a kamoli pretočiti u drugi medij. Zato je Otac i kći plemeniti uljez koji po mom skromnom mišljenju nije smio biti pripušten na festival. Ova tvrdnja, koja se doima strogo, dovodi me do problema koji razdire samo srce festivala.

Ovakav kakav jest, koncept Animafesta je nejasan. Marušić se hvali kako je to i elitistički i populistički festival, jer uključuje i komercijalne i artističke filmove. To je možda bila prednost prije dvadeset godina, ali danas to samo koči festival u razvoju. Treba odlučiti hoćemo li zaradu ili umjetnost. Annecy, vječni rival Zagreba, već je izabrao: komercijalizirao se, čime se umjetnički srozao, ali je dobio novac i popularnost. Zamišljam Zagreb kao protutežu, veliki festival isključivo umjetničke animacije. Organizatori bi tada morali donijeti junačku odluku da okrenu leđa gomili i izlože se optužbama da rasiplju državni novac. Hoće li imati snage za to?

Marko Maras