Poljubac u prolazu

Poljubac u prolazu

Teško je nakon samo jednog gledanja uočiti sve nijanse njihovih vlastitih zakonitosti kao i mijene koje se polako počinju zbivati pri zajedničkom odnosno paralelnom plesanju

Pri samom kraju 19. tjedna suvremenog plesa 8. lipnja u Dvorani Polanec Zagrebačkog kazališta mladih Bad co. izašla je s premijerom Solo me. Malo je neobično što je predstava za dvoje plesača/koreografa (Nikolina Bujas — Pristaš i Pravdan Devlahović) poduprta s dvoje dramaturga (Goran Sergej Pristaš i Ivana Sajko), ili možda i nije budući su svi četvero osnivačko tijelo BAD co., grupe poznate po dugotrajnom teoretskom i mukotrpnom filozofskom promišljanju radova.

Kazališni projekti Gorana Sergeja Pristaša, voditelja BAD co., često su uspoređivani s onima njegova slovenskog kolege Emila Hrvatina. Na Tjednu se desila i koincidencija, podcrtana njihovim nastupima na tiskovnim konferencijama: oboje se bave duetom kao paralelnim solom, (ne)mogućom komunikacijom dvaju različitih svjetova i uključivanjem publike kao (mogućeg) prenositelja poruke njihove (moguće) emocije i energije. I dok je Hrvatin, nakon iznimno zanimljiva obrazloženja, prilično razočarao realizacijom svoje ljubavne priče — jer emocije i doživljaji nekako vole izbjegavati teoretsku predvidivost, BAD co. izvela je čvrstu i koherentnu cjelinu koja nudi više značenja.

On (Pravdan Devlahović) počinje solom pod naslovom Solo u A-duru, op. 69. Pleše, kombinira si nešto krećući se pažljivo kroz prostor na glazbu Ludwiga van Beethovena. Odjeven je u crno. Nakon njega u isti prostor ulazi Ona. Nikolina Bujas svoju je koreografiju na glazbu Ivana Marušića — Kliffa nazvala I to se više ne računa kao početak. Odjevena je u bijelo. Oboje variraju i razvijaju vlastitu osnovnu sekvencu. On koristi dulje linije prostora, dijagonale, ona pravilno rješava jedno po jedno polje trakama označena poda. Za vrijeme njezina sola on nezainteresirano nešto piše u bilježnicu, ona šapuće publici ono što želi da se / da on čuje. Teško je nakon samo jednog gledanja uočiti sve nijanse njihovih vlastitih zakonitosti kao i mijene koje se polako počinju zbivvati pri zajedničkom odnosno paralelnom plesanju. Namjerni ili podsvjesni kompromisi, slučajan poljubac u prolazu, koji ostaje u zraku kao mogućnost, njegova presvlaka u sivu majicu (kad crnu ublažiš bijelom?) kretanje na tuđu glazbu, uzimanje tuđih pokreta na vlastitu glazbu, istovremeno obje glazbe — njegova koja vodi melodiju, njezina koja stalno pulsira i koristi se tišinama one prve da bi privukla pozornost...

Kraj nije završetak. Jesu sve bliže, sekvence im se zgušnjavaju, a prostorni putovi im se sve više ukrštaju, moraju pripaziti da ne zapnu jedno o drugo. Završit će jedan tik do drugoga, ali — u svojoj poziciji!?

Maja Đurinović