Podijeljena kritika Sumraka bogova

Podijeljena kritika Sumraka bogova

Zürich Projekt koji je Robert Wilson započeo 2000. ove je godine doveden je do kraja. Naime, Wilson je svake godine postavljao jednu ili dvije opere iz Wagnerova Prstena Nibelunga, pa je u svibnju ove godine napokon dospio i do Sumraka bogova. No, kritičari koji su iskazali nezadovoljstvo njegovom odveć statičnom, premda ponekad ekscesnom režijom (u pojedinim scenama pjevači su na pozornicu izvodili gledatelje iz prvih redova), nastavili su rogoboriti u Wilsonovu smjeru. S druge strane, hvalili su izniman rad dirigenta Franza Welsera-Mösta, koji je, kako kažu, bio prava zvijezda izvedbe. Slijedili su ga Orkestar i Zbor Züriške opere te Komorni zbor Schweizer, koji također zaslužuju svaku pohvalu. Solisti su varirali od solidnih do izvrsnih, a najbolji je — u tome se svi slažu — bio Matti Sallminen kao Hagen. Dok je, recimo, John Treleaven u ulozi Siegfrieda prilično razočarao, Cheyneu Davidsonu (Gunther) nije se moglo prigovoriti. Rolf Haunstein u ulozi Albericha mogao je proći, dok je Gabrielle Schnaut kao Brünnhilde oduševila intenzitom glasa i jasnoćom izgovora. Uostalom, kada to Ring nije polarizirao publiku?

Porazni Rake’s Progress

Berlin Izvedbom opere Rake’s Progress Igora Stravinskoga potkraj svibnja redatelj Tim Hopkins kao da je namjerno provocirao usklike negodovanja publike. Na sreću, njegove ideje nisu izazvale skandal, ali su — možda još i gore — izazvale potpunu apatiju. Zahvaljujući režiji, Will Hartmann (Rakewell) dva je sata stajao na stubama pokušavajući pjevanjem pobuditi zanimanje publike. Randall Jakobsch (Shadow) u tome je bio daleko uspješniji: unatoč strašnu reduciranju uloge s redateljske strane, uspio je ostati u središtu pozornosti. No lirsko-dramatično-demonski brojevi Stravinskog ipak su potonuli u neuspjeloj režiji, tako da se i Državni orkestar pod ravnanjem Jürga Hennebergera uspio spasiti samo bijegom u komorne daljine Stravinskijeve iznimne partiture. Stvar je, na kraju, morao spašavati tonmajstor, pa je Rake’s Progress, unatoč trudu pojedinaca, u ovoj postavi doista zaslužio porazne kritike.

Proizaičan trijumf Kavalira s ružom

Hamburg Šesnaestog, 23. i 28. svibnja premijera opere Kavalir s ružom Richarda Straussa pretvorila se u veliki uspjeh. Nova postava redatelja Petera Konwitschnysa do vrhunca je dovela njegovu sposobnost za izražavanjem lirskog. U tom smislu iskazali su se i pjevači — Liliana Nikiteanus kao Oktavijan, Brigitte Hahn kao feldmaršalica, Kurt Moll kao barun Ochs i drugi — ali i orkestar pod ravnanjem Inga Metzmachera. No, sve je ostalo, pa čak i raskošni rokoko-kostimi i duge perike, odisalo mirisom prozaičnoga: publika je znala što može očekivati od ansambla Hamburške državne opere i njihove postave djela Richarda Straussa i Huga von Hofmannsthala, a što je očekivala, to je i dobila. Sve u svemu, bila je to solidna izvedba Kavalira s ružom.

Nemogući mjuzikl

New York Premda je glavni glumac/pjevač mjuzikla John Lightgow dobio nagradu Tony za predstavljanje lika Hunseckera u mjuziklu Sweet Smell of Success, kritičari baš i nisu bili skloni djelu zasnovanu na istinitoj priči. Potkrajm pedesetih prema priči o Walteru Winchellu snimljen je i istoimeni film, ali je tek sada, u 21. stoljeću, napisan i mjuzikl. Nažalost, rad pisca kazališnoga komada Johna Guarea, inače darovita tekstopisca-liričara Craigea Cornelije i skladatelja Marvina Hamlischa nije dočekan s oduševljenjem. Najprije, kritičari nisu bili spremni vratiti se u pedesete, vrijeme u kojem se radnja odvija, ni prihvatiti glazbeni jezik pedesetih. A osim toga, sama je priča takva da — bez i jednoga simpatična lika, teško navodi publiku na smijeh. Ipak, u mjuziklu mora biti barem malo komedije i pozitivizma, a čisti cinizam vrlo je teško opjevati. No, kao što smo već rekli, glavni pjevač John Lightgow nagrađen je nagradom Tony, što znači da su izvođači doista dali maksimum izvedbi tog nemogućeg mjuzikla, ali i to da je nemoguć mjuzikl ipak moguć i izvediv.

Irena Paulus