Patološko u mitskom

Patološko u mitskom

Čovjek koji je ubio Liberty Valancea (The Man Who Shot Liberty Valance), red. John Ford

Čovjek koji je ubio Liberty Valancea kasni je vestern Johna Forda, nastao 1962. Možda je usporediv sa Shakespeareovim kasnim djelima, a sigurno je da bi Nothorp Frye našao mnogo jesenskog u ovom filmu. Ono zimsko mogao bi pronaći u najtužnijem Fordovu filmu, Jeseni Čejena, nastalu dvije godine poslije, 1964. Kao i Sargeant Rotlidge, nastao 1960, i Liberty je film tajne, jer, kao i u Rotlidgeu pitanje je što se zapravo dogodilo. Stvari se otkrivaju, ali laž ostaje prisutna i gubi se sa željeznicom koju guta već daljina?.

No, u Johna Forda bitno je što uvijek nešto novo možete pitati, što uvijek nešto novo, kako svijet ide naprijed iz njegovih filmova iskoči kao aktualno, kao nešto suvremeno, bezvremensko.

Nositelj civilizacije

Izjavu tiskaj legendu danas možete prenijeti na medijske ratove koji stvaraju svoje legende, junake, svoje istine. Jer, oni pravi, kao što je to grubi i sirovi Tom Diniphon, dobivaju samo priprosti lijes s kaktusovim cvijetom na vrhu. Onaj koji je stajao iza, ali ipak imao i hrabrosti, postaje velikim čovjekom za kojega se glasuje, jer politika je jedno, a stvari na terenu nešto sasvim drugo.

Dakako, možete se baviti Fordovim ženama: postoji li velika razlika između Cathy Downs (Clementine Carter) i Vere Miles (Hallie Stoddard). žene Ransoma Stoddarda (James Stewart). Ne baš tako velika. Ona prva donosi civilizaciju i izvan filma, vjerojatno nastavlja s čovjekom koji je paralela Johnu Wayneu, Wyatom Earpom (Henry Fonda). Drugoj se događa obratno, ona se veže uz došljaka iz civilizacije, čovjeka koji će je naučiti čitati i pisati i koji će je odvesti daleko od Zapada.

Mijenjaju li se stvari u Forda kad je nositelj civilizacije muškarac ili žena? Frye bi rekao da, jer Clementina ima mitsko-globalni sretan završetak, jer ime je lijepo, a ona će otvoriti školu: ženski, majčinski princip odličan je za kraj filma. Jer, priroda je dominantna, ona je sama zatvorila krug: upornost i sigurnost njezine edukacije rezultirat će pouzdanim i sigurnim putem u bolje sutra. Budućnost ostaje na Clementini, nakon što su muškarci fizički uništili zlo, otišli i prepustili ženama brigu za novi naraštaj.

Kada je muškarac nositelj civilizacije, stvari se mijenjaju. Jer, on nije samo učitelj, osnivač škole. On je istodobno i pravnik koji polaže pravo na mijenjaje svijeta izvan škole, na mijenjanje stečenog, uobičajenog prava.

On nosi sa sobom knjige koje bi trebale urediti svijet, nakon što je, vrlo brzo i vrlo rano, zaboravljena ona temeljna Biblija. Umjesto vjere — pravo.

Uništavanje mitskog

Ono je nešto ugovoreno, ljudsko, dakle ne djelo Boga. I upravo se zato nalazi između dviju suprotnih polova iste vjere — nasilja. S jedne strane Duniphon, s druge Liberty. Da se Stoddard nije pojavio, Liberty Valance bio bi nešto više od prosječnog filma, ali upravo je on taj koji svjedoči o nestajanju, uništavanju mitskog. Kada muškarac donosi civilizaciju, pravo, poredak, on je opasnost za mitski, dakle, muški svijet u kojemu je dominanta fizičko uništenje, snaga heroja, moćnih junaka. Jer, tada se stvari mijenjaju: čak i žena u takvu sustavu postaje jednako moćnom, ravnopravnom, jer tu su zakoni i pravo, a ne dvoboj na suncu u kojem zlo (karakteristično za vestern) biva uništeno zauvijek. I zato svaki pojedini vestern svojim završetkom uvijek ukida sam sebe, jer na svakom kraju vječno se ukida i zlo. Kod Libertyja stvar je upravo obratna. Uništenje zla pripisano je nositelju civilizacije, zakona i prava. Pravi uništitelj zla jednostavno je pokopan. Ostao je bez najbitnije nagrade: mirna obiteljskog života sa ženom koju voli. Grda je to ironizacija Wayneovih uloga, osobito one kao Johna T. Chancea iz Rio Brava Howarda Hawksa. Vera Miles odlučuje se za nekog tko nije u žarištu vesterna, i uzrokuje nevjerojatnu, bogohulnu, nemoguću stvar u westernu: pokušaj samoubojstva junaka, nositelja principa dobra u divljini. Dobro je pokušalo počiniti samoubojstvo. To zvuči strašno. I to u filmu Johna Forda? To zvuči još strašnije. To je vjerojatno najstrašnija stvar koja se mogla dogoditi vesternu, posljednjem mitskom utočištu prije no što se čast »počela vraćati za stolom dremljivog sudskog činovnika«, što bi rekao Dubravko Horvatić.

Želja za vođom

Film jest retrospekcija. U toj retrospekciji postoji još jedna, minijaturna, u kojoj i sam Stoddard doznaje što se zapravo dogodilo. Kada se sve vrati u sada, Stoddard istinu neće prešutjeti. Ispričat će je svima, a povod će biti stagecoach kojom je doputavao u mjesto u kojem će se susresti sa Libertyjem, Hellie i Dunaphonom. No, on može istinu govoriti koliko god hoće, jer svi će pristati na legendu, i to još živuću, unatoč očajničkim i vrlo hrabrim proklamacijama Edmonda O’Briena o slobodi tiska koju je rekao upravo Libertyju. Kondukter u vlaku je ta potvrda, jer među malim ljudima uvijek postoji želja za vođom: on daje sigurnost da će sve biti u redu i da će moći mirno živjeti.

No, možda je to iščašenje rezultat i bitnih promjena koje su se dogodile na strani zla. Za razliku od npr. Clantonovih, koji na takav način štite svoj posjed i tako se bore za preživljavanje, za što se zapravo borio Liberty (Lee Marvin). On nema djece, posjeda. On jednostavno čini zlo, bičuje. On je jedan od rijetkih sadističkih, patoloških zločinaca u vesternu. Postoji vrlo indikativna scena. Pogledajte njegove pomoćnike, osobito Strothera Martina. Liberty bičem udara O’Briena, a Strother gotovo doslovno doživljava orgazam. U vestern, u mitsko, uvuklo se patološko, nešto što je nespojivo s vesternom, jer temeljni pokretač zle strane u vesternu nije patologija, nego pohlepa, glad za bogatstvom, zemljom, zlatom, stokom, za stvaranjem carstva, rančerskog primjerice. Jer, a to i jest stvar vesterna, čak i strana zla teži civilizaciji, željeznici primjerice, bogatstvu, moći, vladanju, samo to čini ubijajući, protjerujući, paleći, ucjenjujući. Jer, western se i zasniva na zdravom zlu. Kad zlo u vesternu postane patološko, logično je da zdravo dobro pokuša počiniti samoubojstvo.

Dario Marković