Ne razmišljam o povlačenju

Ne razmišljam o povlačenju

Ovaj je posao u dobroj mjeri rizik i kockanje jer najčešće donosite odluke na osnovi ničega. Dobijete scenarij koji vam se čini zanimljivim i intrigantnim zbog priče, uloge, glumačke ekipe, žanra u kojem se prije niste okušali i slično i to vas onda zavede pa pristanete na ponudu, zbog čega vam je poslije jako, jako žao

Legendarni švedski glumac Max von Sydow, poznat i slavan širom svijeta, prema vlastitim riječima ni sam ne zna koliko je u svojoj uspješnoj i dugoj glumačkoj karijeri snimio filmova pa nagađa da je riječ o brojci od sto i dvadeset. U domovini i izvan nje ponajprije je postao poznat tumačeći karakterne uloge u nizu drama slavnoga Ingmara Bergmana kasnih pedesetih i tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća, među kojima se izdvajaju Sedmi pečat, Divlje jagode i Djevičanski izvor. Pravim imenom Carl Adolf von Sydow zanat je pekao u Kraljevskom dramskom kazalištu u Stockholmu (1948-1951), a prvu je filmsku ulogu snimio davne 1949. godine u filmu Alfa Sjöberga Samo mati. Prvi veliki korak ka svjetskoj karijeri čini ulogom Isusa Krista u spektaklu Georgea Stevensa Najveća priča ikad ispričana iz 1965, a planetarnu prepoznatljivost i popularnost osigurava mu uloga katoličkog svećenika i egzorcista u remek-djelu Williama Friedkina Istjerivač đavola iz 1973. Pribrojimo li tim dvjema ulogama i onu Lucifera u televizijskoj sagi Stephena Kinga Needful Things is 1993, von Sydow se može pohvaliti da je jedini slavni filmski glumac koji je u karijeri tumačio Isusa Krista, egzorcista i Sotonu. Od ostalih poznatijih naslova koje je snimao izvan domovine treba spomenuti Pellea osvajača (za nastup u tom danskom oskarovcu i sam je bio nominiran za Oscara), Pobjedu Johna Hustona, Conana Barbarina Johna Milliusa, Dinu — pješčani planet Davida Lyncha, Hannu i njezine sestre Woodyja Allena, Tri Kondorova dana Sidneyja Pollacka, Do kraja svijeta Wima Wendersa, Buđenja Penny Marshall itd.

Iako u tzv. trećoj životnoj dobi, Max von Sydow i dalje često snima. Mogli smo ga vidjeti u povijesnom spektaklu Druidi, nedavno premijerno objavljenu u nas na videu i DVD-u, ostvario je ulogu u jednom od najintrigantnijih filmova ove godine Minority Report Stevena Spielberga, koji će se u nas pod naslovom Specijalni izvještaj prikazivati ove jeseni, dok je na nedavno završenu filmskom festivalu u Cannesu — gdje je i realiziran ovaj ekskluzivni razgovor s njim — predstavio vrlo neobičan i zanimljiv triler o sudbini, slučajnosti i sreći Intacto u režiji Španjolca Juana Carlosa Fresnadilla. Oženjen je Francuskinjom i živi u Parizu.

Iza vas je duga, uspješna i bogata filmska karijera no i dalje ste vrlo aktivni. Što vas danas tjera na rad? Koje vas uloge danas privlače?

— Danas, jednako kao što sam nastojao i prije, biram zanimljive uloge i potencijalno kvalitetne projekte. Nekad izabarem pametno, a nekad baš i ne. Ono što je danas drukčije nego što je bilo nekada jest to što danas biram manje uloge za koje mi ne treba mnogo vremena da ih snimim jer želim imati vremena i za neke druge stvari u životu. Čini mi se da sam mnogo toga u životu propustio zbog filmskih obveza i htio bih to sada nadoknaditi.

Koje su to stvari koje ste propustili i sada ih želite nadoknaditi?

— Život! Glazba koju treba slušati, knjige koje treba pročitati, izložbe koje treba posjetiti. Život nudi toliko toga i treba ga iskoristiti koliko je to moguće. U karijeri sam snimio valjda sto i dvadeset filmova, ni sam im ne znam broja, i mislim da sam po tom pitanju napravio dovoljno i da je sada vrijeme za neke druge stvari. Naravno, kad god mi na stol stigne neka zanimljiva filmska ponuda. neću je odbiti, ali većinu vremena danas želim posvetiti sebi i onome što sam propuštao u životu. Osim toga danas sam ljeniji nego kad sam bio mlađi pa volim da se filmovi snimaju bliže mom mjestu stanovanja.

Jedna od takvih ponuda bila je i triler Intacto?

— Apsolutno. Mislim da je riječ o vrlo zanimljivoj priči ekraniziranoj na inteligentan način, a lik koji tumačim nije jednodimenzionalan, što mi također nažalost vrlo često nude. Ovaj lik nije i jest negativac, on je u isto vrijeme i tragičan lik zbog svoje prošlosti i traumatskog djetinjstva. On smatra da ga čuva neka magična sreća koju mu u poslu kojim se bavi osigurava utjecaj i novac, no intrigantan je koncept u tome što on tu magičnu sreću nije dobio besplatno, ali je nije ni platio. Platili su je drugi svojim životima jer on njihovu sreću uzima od njih, za što ima poseban talent. Nije riječ dakako o običnom trileru, nego pomalo fantastičnom.

Triler Intacto potpisuje mladi redatelj Juan Carlos Fresnadillo, kojemu je to prvi film. Jeste li imali bilo kakvih ograda znajući da radite s debitantom?

— Ne, baš nikakvih, iako je rad s debitantom uvijek rizik jer nikad ne znate što vas čeka. Istini za volju, moja su iskustva jako dobra jer sam ne jednom radio s redateljima kojima je to bio prvi film u karijeri. Glumac ne bio smio razmišljati o tome jer i on je jednom bio debitant. Svidio mi se scenarij Intacta, svidjela mi se uloga i onda sam tek upoznao Juana Carlosa, koji je na mene ostavio jako dobar dojam. Svidio mi se kao osoba, a kad mi je prikazao i svoj kratki film, koji mi se dopao, bilo mi je jasno da je riječ i o darovitu redatelju pa sam bez razmišljanja potpisao ugovor i prihvatio ulogu. Napravio bih to opet ako bi me ponovno zvao da surađujemo.

Govoreći o rizicima u glumačkom poslu i radu s novim ili nepoznatim filmašima zanima me žalite li za nekim potezima i odlukama koje ste donijeli u prošlosti kao glumac?

— O da, napravio sam mnogo grešaka, donio mnogo krivih odluka i snimio mnogo loših filmova. Od toga ne bježim, ali kao što sam već spomenuo, ovaj je posao u dobroj mjeri rizik i kockanje jer najčešće donosite odluke na osnovi ničega. Dobijete scenarij koji vam se čini zanimljivim i intrigantnim zbog priče, uloge, glumačke ekipe, žanra u kojem se prije niste okušali i slično i to vas onda zavede pa pristanete na ponudu, zbog čega vam je poslije jako, jako žao. Znam da biste sad željeli da vam dam nekoliko primjera, ali to ipak neću napraviti.

U karijeri ste se okušali u mnogim žanrovima i različitim tipovima filmova i snimali i u Europi i u Americi. Radili ste i s velikim Ingmarom Bergmanom u njegovim izrazito europskim art-dramama, ali i često nastupali u velikim holivudskim hitovima, kao što je primjerice Istjerivač đavola. Kako ste uspjeli čitavu svoju karijeru uspješno balansirati između ta dva različita filmska svijeta?

— To vjerojatno ima veze s mojim odgojem i odrastanjem. Na neki sam način odrastao u kazalištu. Kad sam bio mlađi u Švedskoj su postojala gradska ili općinska kazališta — pretpostavljam da postoje i danas — u kojima su mladi glumci stjecali glumačko iskustvo. I sâm sam nakon Akademije u tim kazalištima proveo gotovo deset godina i bila je to odlična škola za mene jer sam naučio igrati i velike i male uloge i nastupao u tragedijama, komedijama, dramama, klasičnim predstavama, modernim predstavama, mjuziklima. Bit svega jest da stalno radite i tako trenirate svoj talent ako ga imate, a to je najbolje za svakog glumca, jer je rad najvažniji. Mislim da sam u tih desetak godina naučio, ili barem sam ja to tako shvatio, da se glumac treba okušati u različitim žanrovima i različitim kontekstima i da je to bogatstvo i raznovrsnost glumačkoga posla možda i najljepša stvar u ovoj profesiji. Zato mi i dan-danas jako smeta i ljuti me kad mi nude jedne te iste uloge.

Zašto danas nema filmskih autora kao što je Ingmar Bergman? Razmišljate li ikada o tome?

— Geniji odlaze i dolaze, siguran sam da će se kad-tad pojaviti neki novi Bergman, iako onog Ingmara Bergmana više nikada neće biti. Danas možda nemamo novoga Bergmana, ali zato imamo Pedra Almodovara, Larsa von Triera i ostale mlade filmske autore koji talentom i originalnim filmovima zadivljuju stručnjake i publiku. Nemojte zanemarivati činjenicu da imamo i Stevena Spielberga, koji je fenomen za sebe i kojega ne možete usporediti ni sa jednim drugim filmašem danas i koji ima golem utjecaj na filmsku industriju danas jednako kao i posljednja dva i pol desetljeća. Upoznao sam ga na snimanju njegova novog filma Minority Report i mogu vam reći da je na mene ostavio još bolji dojam nego sam očekivao, i kao osoba i kao veliki redatelj.

U čemu je prema vašem mišljenju tajna uspjeha Friedkinova Istjerivača đavola, koji je postao filmski klasik, a i dan-danas ga prati glas najstrašnijega horora svih vremena?

— Tajna je u tome što je riječ o izvrsnu filmu koji je sjajno napravljen. Ono što je William Friedkin htio napraviti jest vrlo realističan film koji se istodobno bavi i natprirodnim pojavama. Ako zaboravite demona i specijalne efekte, vidjet ćete da je ostatak filma vrhunska realistična drama s likovima od krvi i mesa što gledatelja stavlja u poziciju da povjeruje da je ono što vidi na ekranu moguće. Grozne slike opsjednute djevojčice u takvu vas kontekstu moraju uznemiriti jer ste duboko uvučeni u zbivanja u filmu.

Jeste li bili svjesni za vrijeme snimanja filma da sudjelujete u nečemu što će postati filmskim fenomenom i klasikom?

— Roman Williama Petera Blattyja prema kojem je film snimljen bio je veliki bestseler u Americi pa smo svi znali da će film izazvati veliki interes, ali mislim da nitko pa ni Friedkin nije znao da će postati fenomenom. Zanimljivo je koliko je film izazvao reakcija nakon što se počeo prikazivati u kinima. Svaki dan stizale su nove informacije o tome koliko je ljudi povraćalo, koliko ih je napustilo kinodvoranu jer više nisu mogli gledati film, koliko ih se onesvijestilo. Tim su se informacijama odmah u marketinške svrhe koristili producenti, čime su privlačili nove gledatelje u kina jer su svi htjeli vidjeti kakav je to strašan film od kojega ljudi padaju u nesvijest ili povraćaju. Već je tada film postao društvenim fenomenom, a zahvaljujući činjenici da je riječ o sjajnu filmu danas je i klasik. Kao što znate, nedavno je ponovno pušten u kina u restauriranu izdanju i s nekoliko novih prizora kako bi se stvorila vojska štovatelja i među novom generacijom gledatelja, ali, koliko mi je poznato, reakcija kritike i medija i nije bila baš tako sjajna.

Biste li mogli usporediti situaciju u svjetskoj kinematografiji kada ste vi kao mlad glumac započinjali karijeru i ovu kakvu imamo danas? Koliko se filmska industrija promijenila, odnosno ako jest, da li na bolje ili na lošije?

— Mogu vam odgovoriti na to pitanje kao glumac. Kada sam ja započinjao — a, ako se ne varam, prvi sam film snimio 1949. godine — pa sve tamo negdje do polovice pedesetih mislim da su glumci imali drukčiji pristup glumi, barem što se tiče mene i mojih švedskih kolega. Taj je pristup bio više kazališni pa je gluma bila teatralnija jer smo mi mislili da to tako treba biti. Danas, kad pogledam neki od svojih starih filmova, imam osjećaj da glumim kao da se obraćam publici koja sjedi i u posljednjem redu u kazalištu. Glumački se pristup odjednom promijenio tijekom pedesetih i mislim da je za to zaslužna pojava televizije, koja je nametnula novi stil glume jer je televizija unijela dozu realnosti. Što se tehnologije snimanja filmova tiče, filmska se industrija izmijenila drastično, kao što svi znamo, ali mene kao glumca tehnologija ne zanima.

Kakve vam uloge danas nude?

— Najčešće mi nude isto što i prije — uloge biskupa, svećenika, ljude s autoritetom, djedova, još i očeva — ali ponekad naleti i neka drukčija i zanimljiva uloga, kao što je ova u trileru Intacto.

Razmišljate li o povlačenju, posebno u kontekstu onoga što ste rekli na početku razgovora, da želite nadoknaditi mnoge stvari u životu za koje prije niste imali dovoljno vremena zbog zauzetosti snimanjem filmova?

— Dok stižu zanimljive ponude, o tome još ne razmišljam, ali znam da se i taj trenutak bliži. Ponekad osjetim godine koje imam na leđima, no hvala Bogu ne tako često, jer još imam dovoljno snage, energije i zdravlja da se mogu baviti ovim poslom. Potpuno sam svjestan činjenice da se bliži dan kada se više neću moći sjetiti teksta koji moram izgovoriti i onda ću vjerojatno završiti karijeru. Nadam se da ću to ipak shvatiti prije nego što se osramotim (smijeh). Ja sam sretan čovjek jer se sav svoj život — i još uvijek — bavim poslom koji je vrlo rijetko dosadan, a uglavnom vrlo zabavan i zanimljiv. Često me pitaju imam li savjet za mlade kolege, a ja uvijek kažem da treba raditi što je češće moguće jer je to najbolji trening želi li se postati dobrim glumcem. I danas smatram da je kazalište izvrsna glumačka škola u kojoj se uče tehnike glume koje se poslije na filmu i televiziji mogu usavršavati i prilagođavati.

Razgovarao Stjepan Hundić