Najodgovornija hrvatska država

Najodgovornija hrvatska država

U nas se u javnosti stvara po mojem mišljenju pogrešna slika da su tuđice, osobito iz engleskoga, ono što najviše ugrožava hrvatski jezik i njegovu čistoću, ljepotu i »duh« (što god to značilo). Svakako, hrvatski bi ostao potpuno zaštićen od mnogih pogubnih tuđica da se na njemu prestalo govoriti i pisati negdje u vrijeme Augusta Šenoe

U gotovo tisuću godina svoje pisane povijesti, hrvatski je jezik neprekidno bio u dodiru s dominantnim jezicima državnih zajednica koje su vladale Hrvatskom, te s prestižnim jezicima kulturnoga kruga u koji se uključivao hrvatski narod. Politički i kulturni pritisci doprinijeli su i tomu, da se stoljećima ono što hrvatski jezik predstavlja određivalo prema drugim jezicima: bio je to onaj jezik kojim se odupiremo političkoj sili Nijemaca, Mlečana i Mađara, onaj jezik kojim se piše ako se ne zna ili ne mora pisati latinski, i konačno, onaj jezik koji nikako nije i ne može biti srpski.

Na prvi pogled nema više nikakva razloga da i dalje bude tako. Pogled na lingvističku kartu svijeta odmah će nas poučiti da su najmanje ugroženi jezici iza kojih stoji država sa svojim upravnim aparatom, pravnim i obrazovnim sustavom. Nije li stjecanjem državne neovisnosti došlo i vrijeme da se hrvatski jezik počne okretati prema sebi, i svoj identitet graditi na tome kako služi komunikacijskim i kulturnim potrebama zajednice koja ga upotrebljava? Nije li hrvatskomu budućnost osigurana postojanjem hrvatske države, čak i kad ona jednoga dana bude uklopljena u zajednicu europskih naroda, u kojoj će svi jezici biti ravnopravni?

Deklarativna ravnopravnost

Naravno da svi jezici nikada neće biti ravnopravni. Deklarativna i politička ravnopravnost jezika u nekoj političkoj zajednici ne jamči i stvarnu ravnopravnost; pogledamo li odnose među jezicima u Europskoj uniji, vidjet ćemo da i među njima kao da vladaju zakoni tržišta, te da snaga pojedinih jezika često ne leži u njihovoj političkoj ravnopravnosti ili broju govornika, već u ekonomskoj i tehnološkoj infrastrukturi koje iza njih stoje. Činjenica da se svi pravni dokumenti prevode na sve službene jezike Europske unije neće značiti mnogo prosječnim govornicima hrvatskoga, koji te dokumente vjerojatno nikada neće vidjeti, a hrvatski će pravnici ionako bolje razumjeti izvornike napisane na engleskom ili francuskom; ako je točno da je 94 posto banaka u Hrvatskoj u inozemnom vlasništvu, tko može spriječiti da se poslovni pregovori između njih vode na engleskom, njemačkom ili talijanskom, umjesto na hrvatskome? Ako se hrvatski ne bude studirao na europskim sveučilištima, tko će prevoditi hrvatske književnike na europske jezike (čak i ako jednoga dana naša književna produkcija bude na zavidnijoj razini nego što je danas)? Razvitak posve pohrvaćene i od tuđica čiste znanstvene terminologije neće ništa značiti našim studentima i znanstvenicima, ako se izdavačima ne bude isplatilo tiskati znanstvene knjige na hrvatskome, ili ako takve knjige budu preskupe.

U nas se u javnosti stvara po mojem mišljenju pogrešna slika da su tuđice, osobito iz engleskoga, ono što najviše ugrožava hrvatski jezik i njegovu čistoću, ljepotu i »duh« (što god to značilo). Svakako, hrvatski bi ostao potpuno zaštićen od mnogih pogubnih tuđica da se na njemu prestalo govoriti i pisati negdje u vrijeme Augusta Šenoe, no to zacijelo ne bi pridonijelo njegovu statusu i njegovoj upotrebljivosti u usporedbi s drugim europskim jezicima. Umjesto napora da se naziv world wide web zamijeni prevedenicom svemreža, i pravopisnog natezanja o tome treba li internet pisati velikim ili malim slovom, za dobrobit našega jezika mnogo bi više značilo otvaranje mnoštva novih, atraktivnih internet stranica na hrvatskome, ili razvitak hrvatskoga satelitskog tv-programa. Hrvatski će ostati hrvatski i ako preuzme još deset tisuća engleskih riječi, no pravo je pitanje gdje će se, koliko, i kako upotrebljavati.

Bez državne intervencije

Osobno sam mišljenja da bi izravne državne intervencije u pitanja jezične kulture (primjerice, zakonima i propisima o jezičnoj čistoći ili o područjima javnoga života gdje se mora koristiti samo hrvatski jezik) u Hrvatskoj bile kontraproduktivne. Država će mnogo više učiniti za opstanak i razvoj hrvatskoga jezika bude li ulagala u kulturnu i informatičku infrastrukturu, ako bude poticala književnu produkciju i razvitak medija na hrvatskome, te tako stvarala uvjete da hrvatski opstane u tržišnoj utakmici s drugim europskim i izvaneuropskim jezicima s kojima će se natjecati. Najveća uloga u očuvanju hrvatskoga, ali i odgovornost za njegovu sudbinu, ipak po mojem mišljenju pripada našoj obrazovanoj javnosti: hrvatski će se razvijati i uspješno nositi s drugim jezicima u Europskoj uniji u onoj mjeri u kojoj obrazovani ljudi u Hrvatskoj budu na našem jeziku mogli zadovoljavati svoje intelektualne, kulturne i komunikacijske potrebe. Da bi se to postiglo, naša javnost prvo mora postati svjesna pravih problema koji stoje pred hrvatskim jezikom na početku novoga tisućljeća. Zbog toga vjerujem da je tribina o hrvatskom jeziku i europskim integracijama, koju je organizirala Matica hrvatska, pravi korak u upoznavanju javnosti s tim problemima.

Ranko Matasović