Mistična tema

Mistična tema

The Batman Trilogy

Odlična ideja da se objavi soundtrack s ulomcima iz sva tri do sada snimljena filmska nastavka Batmana morala bi oduševiti sve stripofilmomanijake, kao i ljubitelje mračnoga, mističnog čovjeka-šišmiša koji je uvijek na strani Dobra. Osim toga, soundtrack nudi i mogućnost komparacije između partitura Batman i Batman Returns, koje je potpisao Danny Elfman, te partiture filma Batman Forever, koju je skladao Elliot Goldenthal (dakako, promjena skladatelja bila je uzrokovana promjenom redatelja u trećem nastavku Batmana). Da doživljaj bude potpun, CD je zaključen aranžmanom teme iz televizijske serije Batman iz kasnih šezdesetih. Aranžman je, prema originalnoj temi Neila Heftija, napisao David Slonaker.

Ako bismo se ravnali prema uspjehu i kritikama filmova i ako bismo, recimo, od televizijske serije s kraja šezdesetih očekivali zastarjeli pop-zvuk, dobili bismo sasvim pogrešnu sliku onoga što CD nudi. Naime, premda su filmovi koje je redateljski postavio Tim Burton, dakle Batman i Batman Returns, dobili daleko više pohvala od kičasto-stilizirane verzije Joela Schumachera Batman Forever, u glazbenom smislu odnose pohvala i pokuda treba postaviti obrnuto. Danny Elfman je, doduše, za prva dva filma napisao mističnu Batmanovu temu koja se, ako se pažljivo sluša, motivički oslanja na neke glazbene trenutke iz danas gotovo zaboravljene televizijske serije (ipak, televizijska je tema posve drukčije zamišljena), ali su njegovi glazbeni brojevi instrumentacijski i harmonijski prazni. Teško je, zapravo, točno reći što im nedostaje, ali je očito da se skladatelj koristio najosnovnijim glazbenim komponentama (harmonije glavnih stupnjeva, minimalno poigravanje instrumentacijskim kombinacijama, forme svedene na dosadnu školsku shemu ABA). S druge strane, ne može se poreći zanimljivost škripanja violinskih flažoleta, koji upućuju na mačje zvučanje Catwoman, kao ni neobična ozbiljnost uvrnute dječje pjesmice Pingvina iz filma Batman Returns, kao što se ne može poreći ni elegancija Valcera sa smrću iz filma Batman, koji, valcer, samo na trenutke poprima elemente groteske prepuštajući ostalo vrlo sugestivnoj filmskoj slici. Elfman je vješt kada je riječ o idejama i postavljanju tema, ali kada teme treba uobličiti u filmsku partituru, sve se skupa pretvara ili u široki orkestralni, ali odveć plitak i pasivan zvuk (uvodna i završna špica), ili u odveć detaljističku igru doslovne ilustracije filmske slike koja se na CD-u (bez filmske slike) teško može pozorno pratiti.

U tom je smislu rad Elliota Goldenthala uspjeliji. Taj skladatelj nije išao perfekcionistički čeprkati po svakom pojedinom kadru, nego je scene obuhvaćao u totalu, slažući stilski jedinstvene blokove različitih ugođaja. Od Elfmana je, kao što se i očekivalo, preuzeo glavnu temu, ali je već u uvodnom postupanju s njom (Main Title) — napose u gustoći orkestracije koja je u Batman Forever doista duboko mračna — pokazao da daleko vještije zna upotrijebiti orkestralne instrumente i da se zna služiti mogućnostima okomitog i vodoravnog slaganja akorada. Vještinu skladateljskog pristupa pokazao je naročito u broju Nygma Variations u kojemu hirovito skače iz žanra u žanr, iz različitih komornih instrumentalnih kombinacija u puni orkestralni sastav, zadržavajući svejedno dojam groteskne cjelovitosti broja. U ovome je slučaju glazba nadmašila film, koji je u svojoj šarenoj interpretaciji mračno-gotičke stripovske priče prema mnogim kritičarima ipak otišao predaleko.

No producent soundtracka The Batman Trilogy Robert Townson nije otišao predaleko kada je na kraju CD-a slušateljima priredio ugodno iznenađenje. Tema iz televizijske serije Batman svojom je aktivnošću (i u ritmičkom i u harmonijskom i u instrumentacijskom smislu) nadmašila sve tri filmske partiture. Premda nam imena skladatelja Neila Heftija i aranžera Davida Slonakera ne govore mnogo (zbog silne televizijske produkcije, ali i zbog premale osjetljivosti glazbenih analitičara prema televizijskoj glazbi), njihov bi nas rad morao navesti da preispitamo vlastite predrasude o dobroj glazbi razvikanih filmskih skladatelja, i lošoj glazbi nepoznatih i manje vrijednih televizijskih skladatelja koji u strelovitoj brzini televizijskog posla uvijek nalaze vremena za imaginaciju.

Irena Paulus