Ključ zagonetke Ujević

Srećko Lipovčan, Mladi Ujević, politički angažman i rana proza (1909-1919), naklada Književni krug Split, 2002.

Život i djelo Tina Ujevića stalna su zagonetka znanstvenicima i kritičarima od dvadesetih godina prošloga stoljeća do dana današnjega. I po tome ravan Miroslavu Krleži i A. B. Šimiću, različit je od njih s »netransparentnosti« svih razdoblja življenja i stvaranja. Ta neprozirnost, stalna zapreka svakom bistrom vidu, posljedak je Ujevićeva mnogoglasnog pjesništva, ali i njegove protejske naravi, posebice pak njegova proživljenog vijeka. A on se, posebice prvih četrdesetak godina života, odlikovao obratima netipičnima za tako marljiva književnog i intelektualnog djelatnika, djelomice pak tipičnima za ljude, posebice mlađe, koji su proživljavali dramatične, kataklizmične, pa i apokaliptične godine zbiljske povijesti.

O tim su problemima glede Ujevića napisani mnogi vrijedni znanstveni prilozi, kritički uvidi, pa i dobronamjerna biografska zapažanja. Desetak dosad objavljenih knjiga o Tinu Ujeviću, sve odreda značajni uvidi s ovog ili onog stajališta, posebice je apostrofiralo tamnoću pjesništva i nerazumljivost životnih postupaka Augustina Ujevića u razdoblju između 1909. i 1919, s nešto kasnijih refleksa; doduše ne više u javnosti, ali u djelu svakako. Passim su i pronađeni pojedini aspekti života i javnog djelovanja iz odnosnog razdoblja, koje je bilo djelomice i tabuirano, a djelomice nepokriveno odgovarajućim dokumentima.

Međutim, knjiga Srećka Lipovčana Mladi Ujević, politički angažman i rana proza (1909-1919) današnjem stanju istraživanja o Tinu Ujeviću kao da su zaključna koda. Prezentiravši mahom sva dosadašnja pojedinačna istraživanja o kasnijemu najznamenitijem hrvatskom pjesniku, Lipovčan »hvata konce« njegova političkog angažmana, ali, za razliku od rijetkih povjesničarskih analiza (npr. Gross, Šepić), za razliku, nadalje, od povjesničarski obrazovanijih književnih znanstvenika (Vaupotić, Pavletić, Jelčić), Lipovčan je sjedinio obje sastavnice problema: i Ujevićeve bigrafski čitljive postaje krivudava puta i književno ostvarene tekstove što su izvirali iz jednoga dinamična a egotičkog jastva. Napisao je dosad najznačajniju monografiju o Ujeviću iz aspekta kakva autorskog angažmana ostvarena u književnoj strukturi.

Prvi dio knjige nosi naslov Politički angažman. U njemu se rekonstruiraju postaje puta, ali i opće političke prilike u zadnjim godinama »dugog izleta« hrvatskih zemalja u Habsburgovim lenskim dominionima. Dakle, raspad Austrije i »novi svijet«, a to je trebala biti Srbijom vođena Jugoslavija, Ujevićeva je zbilja: stvarni kontekst njegova pisanja. Srećko Lipovčan objektivnošću povjesničara (nipošto sramežljivošću sentimentalnog prešutljivca svega neugodnoga, po Ujevića i po naš nacionalni ponos) rekonstruira »mic po mic« Ujevićeve postupke. A oni su se odvijali na mrežnom polju tadašnjih velikosrpskih agitatora u Hrvatskoj (Dimitrije Mitrinović, Velimir Rajić, Milan Pribičević), kriptoorjunaških mladih hrvatskih intelektualaca (Čerina, I. Vojnović, Meštrović), dok je konce vukla tajna srpska diplomacija. Vukla ih je ne samo glede razumljivih tadašnjih nastojanja oko pridobivanja »međunarodne zajednice« za njezine geopolitičke ciljeve, nego i glede »okupljanja svih nacionalnih snaga« tj. »Srba triju vera« u budućoj državi. Ujević u takvoj mreži zbivanja djeluje kao savršeno organizirani djelatnik: odlazi po konspirativnim zadacima na određena mjesta, »održava kontakte«, boravi u uzama, postupa po tajnim naputcima svojih nalogodavaca, na kraju emigrira s posve određenim ciljevima i zadacima, a u službi isprva ne jasno uočene garašaninovske zamisli buduće države. Kad je mladi, više anarhist no sređenom strategijom vođeni agitator, uvidio da hrvatska zamisao o federativnoj budućoj tvorevini »ne prolazi« (tzv. Supilov sindrom), njegov je politički angažman završio, jalovo i tužno. Završio je i rat, stvorena je SHS, a od Ujevića mladića, fanatično odana južnoslavenstvu, 1919. ostale su krhotine. Srećko Lipovčan znanstvenom preciznošću registrira sve postaje toga »puta u nebiće«, iznenadivši nas mnogim dosad nepoznatim dokumentima, nađenima među inim i u Arhivu Srbije u Beogradu; dakako još u »staro doba«. Toliko o Lipovčanu historičaru, i o Ujeviću kao »subjektu povijesti«. No, književnom će znanstveniku biti od jednake, ako ne i veće važnosti, Lipovčanovo književnoteorijsko analiziranje »unutrašnjeg« Ujevićeva izraza, njegova djela dakle. Autor je Pjesnikovoj zbiljskoj djelatnosti »prislonio« vlastito djelo, njegovo jezično zrcalo, i to dosad malo razmatrano prozno djelo. A ono se podvrgava raščlambi moderne tekstovne morfologije, točnije problematici »uporabnih oblika«, kako ih je u svojoj sjajnoj tipologiji bio izradio njemački teoretičar proze Horst Belke. Lipovčan se drži uglavnom njegove nomenklature i teorijske profilacije uporabnih oblika, donosi točan popis svih Ujevićevih mahom publicističkih tekstova, razvrstava ih prema usvojenom uzorku, da bi došao do svoje temeljne trodiobe. Ujević je pisao: 1. tekstove s informativno-apelativnom funkcijom (izvještaj, komentirani izvještaj, komentar, rasprava, traktat, smrtopis, govor, polemika), 2. tekstove s funkcijom vrednovanja (esej, podlistak, kritika), i 3. tekstove s autobiografskom funkcijom (dnevnički zapis, autobiografija, ispovjedne uspomene). Svrstavani dosad u rapravama i edicijama o Ujeviću uglavnom »u đuture«, Ujevićevi se tekstovi po prvi put u hrvatskoj teoriji i povijesti književnosti zatječu u kontekstu raznovrsnih tipova diskurza. Time su »izručeni« daljnjim književnoteorijskim promišljanjima. Kao i mnogi hrvatski pisci 20. stoljeća, i Ujević se, baš kao i veliki prethodnici (npr. Matoš, Kumičić, Gjalski), suvremenici (npr. Krleža, Budak, Cesarec), i nasljednici (npr. Šegedin, Kaštelan, Gamulin), našao u vrtlogu »bespuća povijesnih zbiljnosti«, te je, po prirodi svoga književnog ustrojstva a »društvenog« angažmana, morao potražiti vlastito rješenje temeljnog prijepora hrvatskih prostora: kultura vs. politika. Činio je to u skladu s povijesnim okolnostima i vlastitim nagnućima. Taj je prijepor držao na umu i Srećko Lipovčan. Svojom je izvrsnom ekspertizom, dosad najdiscipliniranijom i metodološki savršeno čistom, za sve nas, zasad, pronašao »ključ zagonetke Ujević«.