Kažiprst desne ruke

Kažiprst desne ruke

Katedrala koju do polovice rujna ove godine možete vidjeti djelomično rekonstruiranu na prvom katu bečkog KHM izronila je iz pustinjskog pijeska tek 1961. godine. Kad je UNESCO započeo kampanju s ciljem spašavanja umjetničke baštine u dolini Nila, poljska se ekipa iz Centra za arheologiju Sredozemlja s Varšavskog sveučilišta prihvatila iskopavanja na području arapske citadele u Farasu. Ono na što je naišla pod stalnim pritiskom poznatog datuma, naime dana kada je zbog gradnje asuanske brane čitavo područje na zapadnoj obali Nila postalo poplavljeno, u svjetskom je tisku odmah prozvano čudom iz Farasa

Svima je poznato da austrijski muzeji žive pod stalnim pritiskom. Činjenica da su neovisni od Ministarstva kulture i da pod svaku cijenu moraju biti uspješni kako bi opstali (čitaj: prodati što više ulaznica!), znatno utječe na njihovu izlagačku djelatnost. Trka za posjetiteljima često posljeduje megalomanskim najavama u kojima se obećavaju senzacije, ekskluzive, kojekakvi glamouri, upravo po naški: brda i doline. Aktualno »čudo« u Kunsthistorisches Museumu (KHM) dolazi direktno iz afričke pustinje i doista je senzacija, tu dvojbe nema. Senzacija, doduše, stara četrdeset godina. Bečanima ne treba uvijek vjerovati kad oko nečega podignu buku i hvale se kao da je »čudo« njihovo. Ovo je priča o uspjehu znanstvenoga tima iz Poljske. O čemu je, naime, riječ?

Nekadašnja je donja Nubija područje u dolini Nila južno od prvog katarakta koje danas većim dijelom pripada Sudanu. Faras, antički Pachoras, bio je glavni grad jednog od triju nubijskih kraljevstva čije su stanovništvo sredinom 6. stoljeća pokrstili bizantski i egipatski misionari. Već oko 625. godine biskupija pod nadzorom aleksandrijskog patrijarha, grad se razvio u kulturni centar koji je vrhunac razvoja doživio tijekom 11. i 12. stoljeća. Nekoliko sakralnih građevina, raskošne palače i biskupska nekropola propali su u 13. stoljeću kad je kršćanstvo počelo uzmicati pred islamom, a na ostacima središnjeg dijela kršćanskoga grada podignuta arapska citadela. U 14. je stoljeću nubijska crkva, čiji je liturgijski jezik od samih početaka bio grčki, potpuno nestala.

Prve studije o nubijskoj kršćanskoj arhitekturi nastale su početkom 20. stoljeća, bez spoznaja o postojanju jasnih tragova negdašnjega vjerskog centra na sjeveru zemlje. Katedrala koju do polovice rujna ove godine možete vidjeti djelomično rekonstruiranu na prvom katu bečkog KHM izronila je iz pustinjskog pijeska tek 1961. godine. Kad je UNESCO započeo kampanju s ciljem spašavanja umjetničke baštine u dolini Nila, poljska se ekipa iz Centra za arheologiju Sredozemlja s Varšavskog sveučilišta prihvatila iskopavanja na području arapske citadele u Farasu. Ono na što je naišla pod stalnim pritiskom poznatog datuma, naime dana kada je zbog gradnje asuanske brane čitavo područje na zapadnoj obali Nila postalo poplavljeno, u svjetskom je tisku odmah prozvano čudom iz Farasa.

Seipelova družina skuplja lovorike

Osim trobrodne bazilike s narteksom i trodijelnim svetištem izgrađene u 7. stoljeću, a nadograđivane u nekoliko navrata, nađeni su fragmenti kamenih reljefa s figuralnim prikazima i nekoliko stotina natpisa, raznovrsni liturgijski pribor i zidne slike, ukupno oko stotinu i dvadeset prikaza nastalih između 8. i 14. stoljeća. Izvedene u secco tehnici, na nekim mjestima u tri sloja jedne preko drugih, slike su u dramatičnoj operaciji spašavanja morale biti odvojene od zida. Razdvojiti slojeve žbuke, a ne oštetiti prikaze svakako je bio rizičan pothvat, no prepustiti pronađeno blago poplavi bilo je ravno katastrofi — danas je ono vlasništvo nacionalnih muzeja u Khartoumu i Varšavi.

Nekadašnja se riznica informacija o srednjovjekovlju kršćanskoga istoka od 1964. nalazi na dnu akumulacijskog jezera, a »Seipelova družina« (Wilfried Seipel, direktor KHM) skuplja lovorike predstavljajući nam, s aluzijama na autentično okružje (pardon, pijeska nema!), preživjele svjedoke postojanja kršćanske crkve u Nubiji.

Zidne slike iz katedrale u Farasu, najkasnije od 10. stoljeća posvećene Bogorodici, otvorile su novo poglavlje unutar umjetničkog stvaralaštva bizantske civilizacije. Nepoznati su majstori ostali vjerni ikonografskim formulama koje su se koristile u Egiptu, Siriji i Palestini, ali su bez obzira na djelomične utjecaje kasne koptske i bizantske umjetnosti prepoznatljive specifičnosti »nubijskog stila«.

Na prvom sloju žbuke u katedrali pronađeni su stilski srodni prikazi različite starosti koji ne pripadaju istom ikonografskom programu. Monumentalni prikazi Bogorodice s djetetom, apostola Petra i Ivana, svetog ratnika i arkanđela nastali prije 925. godine duboko su ukorijenjeni u tradiciji zajedničkoj čitavom kršćanskom istoku. Statični i strogi, pomalo disproporcionalni, stilizirani likovi ovalnih lica i široko otvorenih očiju, svjedoci su prvog stupnja razvoja nubijskog kršćanskog slikarstva. Iz sredine 9. stoljeća sačuvan je fragment prikaza sv. Ane (sv. Ana Trojna) koja na usne prislanja kažiprst desne ruke. Ova se gesta rijetko pojavljuje u kršćanskoj umjetnosti, a u Starom zavjetu označava šutnju i skromnost, izraz je čuđenja, duboke molitve, ili opomena zlu da se kloni čistog srca.

Na trećem sloju žbuke u katedrali od kraja 10. stoljeća, osim prikaza Bogorodice s djetetom i apokaliptičkog Krista na prijestolju, nastaju portreti nubijskih duhovnih i svjetovnih dostojanstvenika koji su omogućili definiranje kriterija za dataciju pojedinih razvojnih etapa slikarstva ne samo u Farasu, nego i u cijeloj zemlji. Samouvjereni donatori u pratnji sveca — zaštitnika demonstriraju vlastitu moć, za što im nisu dostatna asketska izražajna sredstva prethodnih stoljeća. Likovi su i dalje prikazani frontalno, statično i shematizirano, ali pojedina lica nose jasno naznačen izraz. Najveća je novost pomno izrađivanje detalja odjeće, bilježenje insignija ili atributa pojedinog lika i kolorit obogaćen crvenom, zelenom i plavom bojom.

Najatraktivniji i najcjelovitiji prikaz koji svjedoči o snažnom bizantskom utjecaju na nubijsko zidno slikarstvo 12. stoljeća je Bogorodica s Kristom u naručju iz niše u narteksu. Na tamnoplavoj pozadini sa zvijezdama ikonografski zanimljiva kombinacija hodegitrije i eleouse ne nosi više tradicionalnu purpurnu tuniku, nego krunu s draguljima i odjeću bizantske carice.

Poljaci rade, Austrijanci izlažu, i pretjeruju!

Čuda su iz katedrale u Farasu — zidne slike neprocjenjive vrijednosti — nakon 30 godina u punom sastavu napustile matični muzej u Varšavi. U kontemplativnoj atmosferi prigušeno osvijetljene »katedrale« odzvanjaju tonovi drevne istočnjačke glazbe (je li uopće potrebno spominjati kako je u muzejskom shopu pripremljen odgovarajući izbor CD-ova!), a uz izložbu je izašao katalog s prilozima poljskih znanstvenika i spomenutoga direktora KHM Wilfrieda Seipela (teško je ne primijetiti da su za katalog korištene fotografije koje je sam snimio). U popisu literature na njegovom kraju nalazi se širok izbor publikacija o nubijskom kršćanstvu i katedrali u Farasu. Čudno je samo zašto nije naveden i katalog iz 1970. godine, kad je u Austrijskom muzeju primijenjene umjetnosti u Beču po prvi put izložen dio zidnih slika. U njemu se nalazi i prilog Kazimierza Michalowskog, voditelja velikog pothvata šezdesetih godina 20. stoljeća, sažetak rezultata istraživanja iz prve ruke.

Svaka čast menadžerskim sposobnostima samouvjerenog direktora Seipela. No, kad u njihovoj demonstraciji često pretjera, a na press-konferenciji u povodu izložbe epskom opširnošću svoga izlaganja pokuša zasjeniti skromnoga, sažetoga i svakako zanimljivijega gospodina Ferdynanda B. Ruszczyca, direktora poljskoga Nacionalnog muzeja, onda to zaista prelazi granice dobrog ukusa. Zamisliti uskrsnuće katedrale iz Farasa u vlastitoj kući možda i jest neki pothvat. Ipak ne treba zaboraviti da su joj, kako bi je spasili od potopa, arku prije četrdesetak godina sagradili poljski arheolozi. Naravno, oni šute i nastavljaju s radom. Između 3. i 4. nilskog katarakta upravo ispituju polje grobova zadnjih poganskih vladara antičke Nubije u El Sumi. Dok KHM već sigurno kuje nove planove, među Davidovim psalmima pronalazimo i ove retke: Postavi, Gospodine, stražu kod jezika mojega, čuvaj vrata usta mojih. Ne daj srcu mojemu da zastrani na zle pomisli, da čini djela bezbožna s ljudima koji postupaju nepravedno; i da ne okusim sladosti njihovijeh. Pssst!

Iz Beča Libuše Jirsak