Je li animacija — napredovala?

Povodom jubilarnog Animafesta

U jednoj od uvodnih riječi na otvaranju zagrebačkog Animafesta ustvrđen je velik današnji napredak animacije u svijetu, impliciralo se da njezin današnji status nadmašuje sve što se povijesno zna o animaciji. Svjetska produkcija animacije narasla je do neslućenih komercijalnih razmjera, velikim dijelom vođena osobitim rastom animacije u Japanu, potom njezinom televizijskom, ali i kinodvoranskom potražnjom, te snažnom komercijalizacijom najvećih svjetskih festivala animacije (od čega se, srećom, zagrebački još izuzima). Broj škola i umjetničkih akademija na kojima se uči animacija neslutivo je porastao, a studentska animacija čini se nepresušnim izvorom novih ideja, rješenja, eksperimenata i novih vještih autora. Primjena računala razradila je i povećala djelatne i imaginativne mogućnosti animacije, a učinila ih pristupačnima čak i djeci. Zar to sve nije izrazit signal napretka?

Ali, s druge strane, redovitog posjetitelja zagrebačkog Animafesta već na prvim projekcijama prožme osjećaj déjŕ vu. Najistaknutiji filmovi, oni koji ostavljaju dubok dojam, ostavljaju takav dojam na ugodno prepoznatljiv način, onako kako su to činili najbolji animirani filmovi u prošlosti. Npr. Dumalin film Zločin i kazna nadovezuje se na tradiciju sugestivno meditativnih filmova što njeguju atmosferu potištenosti (tradiciju koju je u nas, recimo, njegovao Mimica i Marks, a u svijetu Švankmajer, npr.), sjajan nizozemski Otac i kćerka Michaela Dudoka de Wita zadivljuje bogatom sugestivnošću postignutu škrtim situacijama i reduciranim grafizmom, onako kako je to u nas znao činiti Dovniković, iako s upletanjem humornosti. A povremena studentska uživanja u apsurdističkoj okrutnosti i gadljivosti — i u prikazanim situacijama i u crtežu, odnosno materijalu (poput Borbe posuda Lise Yu ili Bes-porno, Martina Georgieva) nepogrešivo se nadovezuju na obijesnu crtu animiranog filma, na tradiciju oslobađajuće trucljivosti prema jakim društvenim normama koja se u (benignim) crtićima vuče od samih početaka. Nije tako samo s najboljima. I nezgrapnosti koje i današnji filmovi pokazuju u susretu s temeljnim problemima animacijskoga posla nisu ništa manje prepoznatljivo iste danas, kao što su bile u prošlosti.

Današnja animacija donosi mnoge idiosinkratičke vrijednosti, nadalje zadivljujući svoje ljubitelje, ali daleko od toga da bi one bile nešto bitno naprednije od onih iz prošlosti. Umjetnost i napredak? Jest, umjetnost se mijenja, osvaja nova područja i proširuje senzibilitete, i to jest neki razvoj. Ali, u onome radi čega se sve to čini — u stvaralački nadahnutu dojmu od filmova — stvari kao da se kreću u odomaćenu krugu. Tj. današnji vrhunski filmovi nisu dojmovno superiorni prošlosnim vrhunskim djelima (ako i jesu u mnogočemu drugačiji), kao što ni promašaji nisu manji od onih u prošlosti.

Progresa i ima i nema

Dilema između umjetničkog napretka i nenapretka i nije baš nevina, iako je povijesno trivijalna: toliki su je već do sada postavljali i na nju odgovarali.

Rješenja je bilo, ali uvijek jednostranih. Oni koji su pobijali samo postojanje napretka u umjetnosti nisu uspjeli ukloniti dojam da napretka ipak ima. Recimo, osobna napretka što ga osjeća sam umjetnik (student, recimo) u svojoj razvojnoj fazi, i koji utvrđuju kritičari što prate njegovo stvaralaštvo. Ne može se čak zanijekati opažanje napretka u izvedbenom standardu pojedinih sredina, u vještini kojom se svladavaju problemi animacije, te u broju problema s kojima se uspijeva izaći na kraj. Crtanofilmska vještina doista je prilično različita u hrvatskim animiranim filmovima iz ranih pedesetih, iz kerempuhovskog i duga-filmskog razdoblja, i one iz šezdesetih i sedamdesetih, iz razdoblja ’zagrebačke škole crtanog filma’. Potom, na svjetskoj razini, proširenje područja, uvođenje novih tehnologija koje olakšavaju rješavanja problema s kojima su se stare tehnologije vrlo teško nosile, očigledno podrazumijevaju uvećavanje moći, napredak u civilizacijski raspoloživim sposobnostima.

Naime, progres, napredak utvrdiv je tamo gdje se postupci i dostignuća dadu, prvo, uspoređivati, tj. imaju isto djelatno područje i zadatke, a drugo, gdje se uspjeh postupaka može stupnjevito vrednovati, tj. mogu se primijeniti isti kriteriji, iste norme procjene. Razrađena i mnogostruka vještina očigledno nije sve odlučujuća u stvarima umjetnosti, ali jest ključna, umjetnosti se i nadalje temelje na vještinama, pa ma što protiv toga govorili primitivisti (zastupnici iskonskog, nestjeciva genija što se, po njima, nepokvareno očituje u djece, plemenske umjetnosti i u neukih). A gdje ima vještine, gdje se ona primjenjuje na ocrtanu području s ocrtanim zadacima, tu ima i procjene stupnja vještine, uspješnosti i glatkoće rješavanja zadataka, a gdje ima mogućnosti procjene stupnja vještine tu se dade utvrđivati i napredak.

S druge strane, eksfajlovske, mutantske projekcije neizmjernog rasta čovjekovih urođenih sposobnosti mnogi evolucionisti dovode ozbiljno u pitanje, držeći ih utopijskima. Čovjekove se urođene sposobnosti drže ključno istima onima savanskog razvoja homo sapiensa uvjetovanima onda izlučenim svojstvima, a enormno povećavanje čovjekovih zbiljskih mogućnosti dug je, drže, kulturi. A djelovanje kulture se, drže dalje, očituje tek u razradi onoga što nam je — urođeno moguće. Umjetnička djela svih razdoblja, reklo bi se, samo aktiviraju jezgrene mogućnosti koje vučemo još od davnih predaka. Umjetnička djela i pokreti stalno nanovo ili novo otkrivaju koje su sve to jezgrene mogućnosti, i kako da ih se sve dubinski aktivira i u kojim sve doživljajnim varijantama, ali kad ih se pogodi, sve su one jednako pogođene, bez obzira je li to učinjeno u prethistorijskoj ili najsuvremenijom umjetnosti, u remek-djelu klasičnog crtića ili u kojoj varijanti suvremene kompjutorski podržane animacije, ili studentske imaginativne obijesti.

Stanoviti relacionizam — poimanje da se neke stvari dadu utvrditi, ali samo u odnosu na referentni okvir — nije bijeg od rješenja, kako to apsolutisti drže, nego rješenje samo. Barem u stvaralačkim područjima.