Ivo Maček

Ivo Maček

Smrću Ive Mačeka zatvoren je jedan generacijski krug i završeno cijelo jedno poglavlje hrvatske glazbene kulture. S njim je umro najveći i najkvalificiraniji predstavnik zagrebačke pijanističke škole

U najužem krugu obitelji i bliskih prijatelja, 29. je svibnja u Zagrebu pokopan profesor Ivo Maček. Umro je 26. svibnja, a prema vlastitoj, u više navrata izraženoj želji, koju je njegova obitelj poštovala kao njegovu slobodnu odluku i posljednju volju, vijest o njegovoj smrti objavljena je tek nakon sprovoda. Ivo Maček tim je istinski samozatajnim činom ostao do kraja u skladu sam sa sobom, svojim svjetonazorom i odnosom prema umjetnosti, koju je njegovao u tišini i kojoj je ostao odan do kraja života.

Ugled i u inozemstvu

Ivo Maček rođen je na Sušaku 24. ožujka 1914. godine. Po preseljenju obitelji u Zagreb 1921. započinje razdoblje njegova glazbenog školovanja. Glasovir uči kod Vjekoslava Rosenberga Ružića, u čijoj klasi 1934. stječe diplomu zagrebačke Muzičke akademije. Na Akademiji studirao je i kompoziciju kod Franje Dugana st., a nakon diplome usavršavao se privatno kod Svetislava Stančića. U zagrebački kulturni život ulazi potkraj tridesetih, kao pijanist koncertant. Pijanističku karijeru intenzivira nakon Drugoga svjetskog rata i ona ga vodi ne samo u glazbena središta tadašnje Jugoslavije nego i u Austriju, Italiju, Francusku, Mađarsku, Englesku, Švicarsku, Egipat, Libanon itd. U inozemstvu je Ivo Maček uživao veliki ugled ne samo kao profinjeni pijanist nego i kao glazbenik goleme kulture i znanja. To se očitovalo i u nizu posrednih priznanja, među koja valja ubrojiti sudjelovanje u radu Internacionalnog muzičkog seminara u Weimaru, na koji je sredinom šezdesetih više puta pozivan kao gost profesor, te sudjelovanjem u radu žirija međunarodnih pijanističkih natjecanja (Feruccio Busoni, Bolzano, J. S. Bach, Leipzig), i kao jedini hrvatski pijanist, u radu žirija najčuvenijega klavirskog natjecanja u svijetu, Frédéric Chopin, (Varšava, 1965). Jednako intenzivna i afirmirana bila je i Mačekova djelatnost komornog glazbenika. Bio je članom glasovirskog trija Šulek-Maček-Janigro, glasovirskog dua s Juricom Muraiem, a uspješno je surađivao i s nizom hrvatskih i stranih glazbenika, primjerice s Enricom Mainardijem, Antoniom Janigrom, Zlatkom Balokovićem, Valterom Dešpaljem i Tonkom Ninićem, potvrdivši se, osobito u spomenutom triju i na nastupima s Antoniom Janigrom, kao profinjeni majstor komornog muziciranja. Koncertantni repertoar Ive Mačeka bio je izgrađen na standardima pijanističke literature: osobito su bile cijenjene njegove interpretacije Beethovena, Cesara Francka i Johannesa Brahmsa. Važno mjesto u njegovu repertoaru zauzimalo je stvaralaštvo Božidara Kunca, s kojim ga je vezalo dugogodišnje prijateljstvo i zajedništvo umjetničkih pogleda. Kunc mu je posvetio jedno od svojih najljepših glasovirskih djela i Šest bagatela.

Skladateljski rad

Sagledavanje važnosti cjelokupnog umjetničkog djelovanja Ive Mačeka nepotpuno je bez uvida u njegov skladateljski rad. I premda je iza sebe ostavio tek skromni broj od osamnaest kompozicija, nastalih u razdoblju od 1935. do 1994. godine, visoka umjetnička vrijednost tih radova izraslih iz kasnoromantičarske glazbene tradicije — valja tu u prvom redu podcrtati oba gudačka kvarteta, sonatu za violončelo i klavir te glasovirsku sonatu — daje im posebno mjesto unutar hrvatskoga glazbenog stvaralaštva dvadesetoga stoljeća. Skladateljski opus Ive Mačeka tek čeka onu razinu valorizacije koja će ga učiniti trajnom sastavnicom hrvatske glazbene prakse. Kao glasovirski pedagog, Ivo Maček djelovao je od ranih četrdesetih pa sve do umirovljenja 1977, koje je dočekao u zvanju redovitoga profesora (za posljednjih deset godina i na mjestu pročelnika) klavirskog odjela zagrebačke Muzičke akademije. Spomenuta tri segmenta — pijanizam, skladanje i pedagogija — dio su cjelovitog umjetničkog profila Ive Mačeka, a visoki dosezi cjelokupnoga njegova djelovanja, mjerljivi prema svjetskim kriterijima i standardima, daju neprocjenjivu važnost njegovu radu u zagrebačkom kulturnom miljeu. Svaka sredina, pa i svako vrijeme, priznaje zasluge zaslužnima po mjeri vlastitih vrijednosti.

Introvertiran i tih, Ivo Maček s nadolazećim je godinama svoje golemo znanje i kulturu nužno sklonio u prostor samoće vlastite skladateljske sobe, ostajući na margini procesa preobrazbi, s kojima je nalazio sve manje dodirnih točaka. Osim niza službenih priznanja, koja je primio između 1958. i 1989. godine, Ivo Maček odlikovan je 1992. nagradom Lovro Matačićza životno djelo, koju mu je dodijelilo Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika. Posljednji je put nastupio u javnosti dvije godine, poslije, na koncertu u Hrvatskome glazbenom zavodu, u povodu skromne proslave osamdesetoga rođendana, kada je svirao solističku dionicu u vlastitom Concertinu za glasovir i komorni orkestar.

Zatvoren krug

Smrću Ive Mačeka zatvoren je jedan generacijski krug i završeno cijelo jedno poglavlje hrvatske glazbene kulture. S njim je umro najveći i najkvalificiraniji predstavnik zagrebačke pijanističke škole i veliki reprezentant ove hrvatske intelektualne elite, koja je dignitet hrvatske kulture razumijevala i pokušavala graditi na talentu, znanju, radu i profesionalnom poštenju. U tom smislu, tih i nenametljiv odlazak Ive Mačeka ostavio je trajnu prazninu u hrvatskom kulturnom prostoru.

Bosiljka Perić-Kempf