Inkvizicija u prostoru i vremenu

Antun Onsea, Progon onih koji drugačije misle, Matica hrvatska Opatija, 2002.

Povijest ljudskog roda počesto je povijest ratova, mnoštvo stranica ispisanih krvlju protagonista. Danas kad sjedeći pred televizorom pritiskom na tipku daljinskog upravljača možemo uživo pratiti užasne tragedije, crnu sliku svakodnevice milijuna (ako ne i milijardi) stanovnika jedinog nam planeta, možemo zatvoriti oči, ugasiti televizor, pokušati ne misliti o tome ili se sjetiti ratnih užasa koji su harali našom domovinom prije samo koju godinu, a posljedice kojih osjećamo u obliku nelagode koja prostruji tijelom zbog tjeskobnih sjećanja ili duboke boli onih čije su rane — kako fizičke tako i emotivne uslijed gubitka doma i/ili voljenih bliskih osoba nepremostive čak i za mostove trenutnog zaborava.

Ljudski je život neponovljiv i svaki dan živimo samo jednom. Iza nas su mnogobrojne generacije naših predaka i četiri tisuće godina pisane povijesti, a pred nama je nada u bolje sutra u svjetlo dobra koje nam donosi mlađahno treće tisućljeće.

Razaranje ognjišta, obiteljskih domova, kulturnih i sakralnih objekata, etničko čišćenje, tijela koja u treptaju oka postaju beživotna raskomadana trupla nisu nažalost izmišljotina našeg vremena.

Povijest je učiteljica života, ali ljudski rod kao da je na vječitom popravnom ispitu. U trenucima sreće nerado se sjećamo onog ružnog iza nas koje je sastavni dio kolektivne memorije, čak i u većoj mjeri no lijepo.

»Tko svoje vrijeme hoće pravo vidjeti mora ga gledati izdaleka.« citirat će Antun Onsea na početku Proslova svoje knjige Ortegu y Gasseta. Gledajući s golema brijega ljudske povijesti, Onsea je u knjizi pokušao osvijetliti tamne strane zaprepašćujućih zbivanja progona onih koji drugačije misle kroz prva dva tisućljeća pisane povijesti tj. do početka naše ere odnosno našeg računanja vremena. Cjeloviti naslov knjige Progon onih koji drugačije misle ili Sindrom inkvizicije u prostoru i vremenu upućuje da se radi o prvom od dvije planirane knjige, dok bi u drugom dijelu bila obrađena i sama institucija srednjeg vijeka — Inkvizicija.

Sloboda pojedinca prestaje tamo gdje počinje sloboda drugog pojedinca, i kad čovjek spozna stvaranje brojnih naraštaja prije njega, način na koji su iskoristili svoj životni vijek i zašto, tek tada će shvatiti sve mogućnosti vlastitog životnog djelovanja. Skupljajući i prezentirajući razbacana zrnca dramatičnih povijesnih zbivanja, Antun Onsea nada se da će u čitatelju knjige razbuktati želju za tolerancijom i poštovanjem onog tko razmišlja drukčije od njega. Svaki korak u tom smjeru, ma kako malen bio, velik je doprinos boljitku cijelog ljudskog roda.

Goran Ivaniš