Glas kao instrument

Glas kao instrument

Fay Victor Darker than Blue, Timeless Records, CDSJP 454

U vokalnom se jazzu unatrag desetak, pa možda i više godina zapaža zanimljiva pojava. Na međunarodnoj je pozornici jazza zamjetan sve veći broj novih, pretežito mlađih pjevačica jazza, što se nikako ne bi moglo reći za muške. Tako Dee Dee Bridgewater, Diane Schuur i neke druge afirmirane vokalistice jazza dobivaju na prvi pogled oštru konkurenciju, no tko će iz tog relativno velikog broja američkih, pa i europskih pjevačica, na američkom odnosno europskom kontinentu ući u krug najpoznatijih, što ne znači uvijek i najboljih, tek će se vidjeti.

U ovom trenutku pozornost vrijedi usredotočiti na Fay Victor, mladu i atraktivnu vokalisticu, rođenu u Trinidadu & Tobagu, a odraslu na njujorškom Long Islandu. Educirana na tradiciji Sarah Vaughan, ali i Anite O’Day, Fay Victor izrasla je u zapaženu interpretkinju modernoga vokalnog jazza, koristeći i harmonijska iskustva Carmen McRae i Betty Carter. Za nju kao da je izmišljena već pomalo otrcana sintagma »uporabe glasa kao instrumenta«. O tome najbolje svjedoči njezin najnoviji CD Darker than Blue, s jedanaest vrlo originalnih izvedbi u kojima Fay Victor prati sastav mlađih američkih i europskih glazbenika, a koje su ostvarene u njujorškom studiju Accoustic. Za pet je od tih inače instrumentalnih izvedbi odgovarajuće tekstove napisala Fay Victor, dokazavši se i kao nadaren tekstopisac.

A sada nešto o programu diska Darker than Blue. Fay Victor pri izboru tog imena referira se na izjavu crnačkog skladatelja, gitarista, pjevača i producenta Curtisa Mayfielda (1942-1999). U evidentnom monkovskom načinu tretiranja jazz-vokala, u programu nema ni jedne skladbe legendarnog harmoničara-avangardista, Theloniousa Monka.

No slijedom toga Fay Victor poseže zato za drugim nekadašnjim jazz-avangardistom, Charlesom Mingusom, pa su tu dvije skladbe, Eclipse i Strollin’, poznatije kao Nostalgia in Times Square. Detour Ahead i Star Eyes dvije su skladbe različitih provenijencija, obje poznate iz programa brojnih sastava iz razdoblja be-bopa, u sasvim novim verzijama, ali je tu zato i jedna modernog autora Herbiea Nicholsa, Tonight (House Party Strating). Fay Victor odabrala je i tri originalne i slabije poznate skladbe J. van Dijka: Zootoon, Sometimes i Last Night’s Dinner. Posebno je u tom kontekstu zanimljiv onaj, nazovimo ga tradicionalniji dio programa ovog diska, sastavljen od dvije skladbe također u novim, modernijim aranžmanima. Tu je najprije In the City (Sham Time) saksofonista Eddiea Harrisa, za aranžman koje je upotrebljena bas-linija funky-kompozicije Can You Do Without. Ta je izvedba interpretativno najbliža širem sloju slušateljstva privrženu klasičnom jazz-izričaju. Na kraju tu je i My Reverie, melodija Claudea Debussyja, u više navrata upotrebljena od strane glazbenika jazza. Sve te izvedbe, ma koje provenijencije bile i ma kojim kriterijima odabrane, karakteriziraju moderan pristup i interpretativni izričaj vokalistice Fay Victor, koju će zahvaljujući brzim modernim komunikacijama upoznati uskoro i europska jazz-publika.

Mladen Mazur