Gdje su naše jazz pjevačice?

Ako biste u ovom trenutku, kad u Europi bilježimo velik broj novih imena ženskoga vokalnog jazza, upitali prosječnog domaćeg ljubitelja te glazbe za ime neke naše profilirane jazz-pjevačice, dobili biste zasigurno dosta neodređen odgovor. Iz takva bi se pitanja mogla razviti i sasvim razumljiva rasprava, budući da u nas cirkulira razmjerno velik broj, stilski ne baš sasvim definiranih ženskih vokalistica, koje na pitanje o njihovoj pripadnosti već desetljećima odgovaraju isto: »Od jazz-pjevanja u ovoj se zemlji ne može živjeti.« Slijedom toga dolazimo do zaključka da u nas džezistički profiliranih pjevačica i nema! Ima li ih ipak?

Pa gdje je onda taj naš, domaći ženski jazz-vokal? Pokušajmo otići malo u povijest našega jazz-pjevanja, u vrijeme kad je jazz služio i kao plesna glazba, ali je ipak od stručnjaka i tada već dosta dobro razlučivan od komercijalnih, šlagerskih i takozvanih sweet muzičkih pojava. Pjevačica koju bismo morali smatrati prvim glasom jazza na ovim prostorima bila je Nina Selak. No ni u nje se nije mogla baš u svemu odrediti izrazita pripadnost jazzu. Nina Selak i sestre Šimunić u vokalnom su triju Devils pjevale po uzoru na legendarne američke Andrew Sisters. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata bilježimo razdoblje formiranja većeg broja velikih plesnih i jazz-orkestara, nadahnutih ratnim i poratnim djelovanjem glasovitog big banda Glenna Millera, dalji razvoj kojih će dovesti i do potrebe za vokalnim solistom. I tu se, zanimljivo, javlja veći broj ženskih, ponajprije šlagerski usmjerenih vokalistica, koje su bile kadre korektno izvesti i poneke, tada u američkom jazzu popularne skladbe. Rajka Majerović, Višnja Babić i Anđelina Groh najistaknutija su imena tog razdoblja u sjeni kojih ostaje džezistički nešto profiliranija Biba Koželj.

Ogledalo stanja

Prvi jazz-festival, održan na Bledu 1960. godine, bio je pravo ogledalo stanja naše ženske vokalne jazz-interpretacije. U programu se našao niz poznatih estradnih imena tadašnje Jugoslavije, a zagrebačke su boje branile dvije također glasovite predstavnice hrvatske zabavne glazbe, Gaby Novak i Bety Jurković, izvevši uz zagrebačke džeziste nekoliko evergrinskih standarda. No ni njih ubrzo na Bledu više nije bilo. Prisjetimo se činjenice da je Višnja Korbar u to doba snimila zapaženu EP-ploču s četiri poznate američke balade, i to uz tada respektabilan ansambl aranžera Tomice Simovića.

Kao što je već dobro poznato, tijekom šezdesetih i prve polovice sedamdesetih godina prošloga stoljeća, ne samo u nas nego i u svijetu uslijedilo je za jazz generalno vrlo nepovoljno razdoblje. Nastupilo je vrijeme posvemašnje komercijalizacije, što je naravno i one naše jazz-dame sklone jazzu još više udaljilo od te neprofitabilne glazbe. Štoviše, vokalni je ženski jazz u tom razdoblju gotovo nestao. Tu situaciju nisu mogli popraviti ni prvi Međunarodni dani jazza održani u Zagrebu 1979, pa ni poslije niz inače vrlo kvalitetnih međunarodnih festivala jazza, poznatih pod imenom Zagrebački jazz-fair. Tek početkom Domovinskog rata obnovljeni Međunarodni dani jazza u Zagrebu u sklopu svojih proljetnih programa inoviraju rubriku Nove nade jazza — »Marjan Marjanović«, za koju se tijekom nekoliko godina redom javlja i niz mladih pjevačica različitih motiva. Neke doista žele pjevati jazz, nekima su ti nastupi bili vrst testa za nešto drugo, a nekima tek izlet u nešto čemu se poslije neće posvetiti. No, govore li vam danas nešto ova imena: Suzy Švelić, Javorka Žic, Gordana Kovačić, Snježana Galoić, Nina Horgas, Jana Valdevit, Jadranka Krajina, Iva Körbler, Ana-Marija Ocvirk, Ivana Vukov i Lovorka Holjevac — jamačno vrlo malo! Ipak neka se od tih imena makar sporadično spominju u kontekstu jazz-pjevanja, iako programski limiti, zapaženi već tijekom nastupa na spomenutim Novim nadama jazza, nisu išli dalje od poznatih melodija tipa Summertime i evergrinskih standarda, s možda jednom iznimkom kad je jedna od sudionica, na iznenađenje pratećeg sastava i organizatora, posegnula za pretencioznijom skladbom Theloniusa Monka Round About Midnight.

Snježana Galoić otišla je na tečajeve pjevanja u London, gdje nastupa u raznim klubovima, profiliranijoj i upornijoj Gordani Kovačić za veći proboj u jazzu manjkaju neki drugi uvjeti, Jagoda Brlobuš-Dražinić javlja se nakon duljeg izbivanja s grupom Cute saksofonista Željka Kovačevića, vrlo nadarena i glasovno sposobna Dunja Skopljanac kruh služi negdje drugdje i nažalost vrlo se rijetko pojavljuje kao jazz-pjevačica, a u tom je fahu mogla postići znatno više, a u jazzu se dosta trudi mlada i simpatična Jelena Balent. Sa zamjetnim se odmakom, u velikom rasponu od Karoline Riječke do evergrinskog jazza, na pozornici uvijek korektna, glasovno jaka i atraktivna kreće Radojka Šverko. U kontekstu pjevačica afirmiranih u zabavnoj glazbi pomalo je iznenađujuće odjeknula jedna izjava Gaby Novak otisnuta na naslovnici jednog od prošlih brojeva cijenjenog lista u kojem surađujem, u kojoj kaže: »Vraćam se jazzu«!? teško se naime vratiti onamo gdje se istinski nikada nije bilo, ili se možda bilo samo emotivno, no stoji činjenica da je ta naša glasovita estradna zvijezda u početku imala sve predispozicije da se razvije u verziju hrvatske Hellen Merrill. I ne bi valjalo tu ne spomenuti jednu mladu, za jazz po svemu neobično nadarenu pjevačicu Helenu Bastić, koja se nažalost otisnula u tuđinu i u vode funk-popa, a velike se nade polažu i u mladu Lovorku Holjevac koja se upravo sprema na studij u Graz.

Gdje smo sada?

I gdje smo sada? Ostaju nam dvije istaknute glumice koje pjevaju jazz, ili dvije pjevačice koje glume. Riječ je naravno o Jasni Bilušić, priznatoj jazz-pjevačici, ali i teatarskim dometom u liku Edith Piaf opravdano hvaljenoj glumici. Njoj se u tome posljednjih godina pridružuje i varaždinska glumica Barbara Rocco, kao jazz-vokalist vezana uz etnojazz-pijanista i skladatelja te vođu Varaždin jazz-banda, Petra Eldana. Ostaju nam još dva imena na koja se u ovom kontekstu moramo osvrnuti. Tu je najprije Puljanka Tamara Obrovac, jedina sasvim profilirana vokalistica, koja je trajno mjesto pronašla u sferi danas popularnog etnojazz-izričaja, prekoračivši u tim stilskim nastojanjima možda već prag jazza kao takvog, ušavši u jednu drugu ništa manje vrijednu i originalnu glazbu, koju bismo neobvezno mogli nazvati već nekom vrsti istarske šansone. Tu je napokon rock- i jazz-pjevačica Zdenka Kovačiček, koja je već afirmirana na našoj, slovenskoj i austrijskoj jazz-sceni. Dokazavši se uz pratnju trija slovenskog pijanista Dejana Pečenka u čistom izdanju klasičnog jazza na Međunarodnom festivalu tradicionalnog jazza u Varaždinu, što će jamačno i ponoviti na ljetošnjem mariborskom Lentu, Zdenka Kovačiček može bez daljega zakoračiti na bilo koju europsku jazz-pozornicu. No ona ostaje i dalje istaknuta zvijezda našeg rocka.

Zaključak se dakle svodi na ono izneseno na početku teksta. Izuzev spomenute Tamare Obrovac sa svim spomenutim ogradama, mi i nemamo sasvim profilirane pjevačice jazza, kao što su to u ovom trenutku neke američke vokalistice s povremenim ili stalnim boravkom i djelovanjem u Europi, poput primjerice Joan Faulkner, Angele Brown, Sydney Ellis ili Fay Victor. Nemamo nažalost ni pandana nekima od profiliranih Europljanki, kao što su Švicarka Miriam Klein, Norvežanka Karin Krog, Nizozemka Rita Reys ili Britanka Laureen Newton, ili da spomenem samo neke od novih, mlađih: Melanie Bong, Gitte Haenning, Norah Jones ili Gabrielle Goodmans, imena kojih za razliku od većine naših pjevačica, koje sporadično pjevaju jazz, nećete nikada naći u programima zabavnoglazbenih festivala.