Francuske poslastice

Francuske poslastice

Svečanosti glazbe, francuska šansona — Zagreb, 18. i 19. lipnja, Kazalište Komedija i Teatar Exit

U povodu priredbe pod naslovom Svečanosti glazbe, u organizaciji Francuskog instituta u Zagrebu, održana su dva zanimljiva koncerta francuske šansone.

Francuska šansona, glazbeno usmjerenje duge i vrlo zanimljive povijesti s brojnim i vrlo različitim predstavnicima, doživjela je vrhunac u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata, kada su se proslavili mnogi izvođači (Piaf, Mathieu), a među kojima su osobito cijenjeni bili kantautori (Brel, Bariere, Brassens, Vian). Zalazak i preseljenje u arhaični oblik francuska je šansona doživjela šezdesetih godina, kada su na svjetskoj, pa tako i francuskoj, sceni najveći utjecaj u popularnoj glazbi zadobili američki i britanski folk, blues, pop, rock’n’roll i beat, odnosno njihovi najistaknutiji predstavnici. Tako su na klasičnu francusku šansonu ponajviše počeli utjecati tzv. protestni pjevači, nastavljači tradicije američkih blues i folk-velikana (Guthrie), poput Boba Dylana ili Joan Baez. Time je šansona zaplovila snažno u kantautorske vode, a tematika se usidrila u suvremenost, zadržavajući pri tome i osobni, introspektivni aspekt autorske pjesme. Zanimljiv i informativan tekst o povijesti francuske šansone, koji nažalost nije, umjesto preopširne biografije izvođača, bio tiskan na poleđini programa prvoga koncerta, pročitala je, u uvodu nastupa, Nada Vrkljan-Križić.

Na koncertu u Kazalištu Komedija predstavio nam se zagrebački šansonjer Ivica Percl, široj publici poznat po hitu iz, sada već davne, 1968. godine, Stari Pjer. Autor koji već desetljećima priređuje večeri šansone posvećene pojedinim hrvatskim pjesnicima (Krleža, Cesarić, Golob i dr.), ovdje nam se predstavio u dva poprilično različita dijela. U uvodnom i, ujedno, glavnom dijelu koncerta, nazvanu Hommage francuskoj šansoni, izveo je pet kompozicija nekolicine njezinih glavnih predstavnika, i to u prepjevima na hrvatski jezik, uz čitanje ulomaka na originalu Nade Vrkljan-Križić. Da je šansona usko vezana uz poeziju, pokazali su široko poznati prepjevi Elle était si jolie (Bila je tako lijepa) Barierea i Ne me quitte pas (Nemoj poći sad) Brela (iznimno uspjeli prepjev Arsena Dedića). Za razliku od Brela, tipična predstavnika teške i teatralne izvedbe, tragičara koji je napustio obitelj i posao da bi se posvetio šansoni i koji je život, iznimno popularan, završio prije pedesete, revoluciju na šansonjerskoj sceni donio je Georges Brassens, skromni, samozatajni nekonformist diskretna stila, velika zanosa i jednako velike popularnosti (devedeset tisuća posjetitelja u trideset koncerata, samo 1966), čiju je skladbu Chanson pour l’Auvergnat (Pjesma Overnjaninu), Percl izveo prije završne Vianove Le déserteur (Dezerter), provokativne skladbe nastale u doba alžirskoga rata. Prije drugoga dijela koncerta, nazvana Snovi u pepelu, pet skladbi inspiriranih francuskom šansonom (suradnja Percl — Vrkljan-Križić), dvije skladbe francuskog šansonjera egipatskoga podrijetla, Georgesa Moustakija (Joseph Mustacchi) čije skladbe ritmom i glazbenim izrazom često odaju njegovo podrijetlo, koji su sedamdesetih godina i poslije prihvatili i novi naraštaji slušatelja, izveo je poklonik djela tog zanimljivog autora, Zdravko Dovedan.

Nova šansona

Sutradan u Teatru Exit održan je, u izvedbi Josipa Bilića i njegovih gostiju, koncert nove francuske šansone. Pod tim pojmom podrazumijeva se pojava autora novoga smjera šansone (osamdesetih). Za razliku od prethodna dva desetljeća, kada su se uglavnom adaptirale angloameričke skladbe, u tom je razdoblju došlo do obnove izvorne francuske šansone pod snažnim utjecajem kanadskih izvođača s područja Québeca. U novome se usmjerenju afirmirao naraštaj izvođača kao što su Alain Bashung, Jean-Jacques Goldman, Patricia Kaas te skupine Les Rita Mitsouko (Cathrine Ranger i Fred Chichin), Téléphone, Indochine, Niagara itd. Potaknuti novim glazbenim snagama, u tome se razdoblju reafirmirao i znatan broj izvođača iz sedamdesetih, poput Juliena Claira i Maximea Le Forestiera.

Uz Josipa Bilića, pjevača s domaćih festivalskih scena, koji je u suradnji s Francuskim institutom već održao seriju koncerata francuske šansone, nastupili su pijanistica Vesna Matana, inače članica ansambla za ranu glazbu Minstrel, studijski glazbenik, gitarist Davor Ferenčić, poznat kao specijalist za funky glazbu te kao gosti još dvoje glazbenika (violinistica i klavirist, odnosno harmonikaš). Program se sastojao od petnaestak skladbi, kombinacije nove francuske šansone (neke skladbe i gore navedenih autora) te napjeva iz popularnih francuskih mjuzikala iz protekla dva desetljeća, s jednim naklonom klasičnome Aznavouru. Biliću su vokalno pomagali i ostali članovi sastava, posebno Vesna Matana, koja je imala najviše udjela u efektnim duetima.

Za razliku od prve večeri, kada je atmosfera bila znatno komornija, većinom mlađa publika ovog koncerta, oduševljeno je prihvatila nastup, što je i logično, s obzirom da je riječ o suvremenome obliku i programu koji domaća publika ima vrlo rijetko prilike čuti, kako na našim pozornicama, tako i u medijima.

Sve zajedno, poslastica za ljubitelje šansone, uz uobičajeno, usprkos slobodnome ulazu i zahvaljujući slaboj reklami, polupuna gledališta.

Velimir Cindrić