Fabularna snalažljivost, ali...

Fabularna snalažljivost, ali...

Jurica Pavičić, Minuta 88, VBZ, biblioteka Tridvajedan, Zagreb 2002.

Jurica Pavičić jedan je od najzanimljivijih pisaca hrvatskoga novog vala. Kao novinar prilično je korektan, a kao pisac krimića pokazuje vrlo zanimljivu dimenziju koja vapi za analizom. Jurici Pavičiću krimići mnogo znače, oni su njegov ventil, mjesto na kojemu je taj ozbiljni komentator malo odškrinuo vrata avanture, okusio dah umjetničke pustolovine. Neka sam vrsta njegova čangrizava obožavatelja: pročitao sam sva tri njegova romana i dugo sam se dvoumio hoću li ili neću napisati kritički tekst. U prvom redu zbog toga jer u našoj javnosti uopće nije bilo pravih kritičkih tekstova o njemu, kao što inače nije bilo gotovo nikakve ozbiljne kritike takozvanih fakovaca. Ne zanosim se mišlju da vidim ono što drugi ne vide, nego namjeravam istaknuti da ono što sam očekivao nisam pročitao još ni u jednog našeg kritičara, premda se mnogi hvale strogošću, ali tu strogost treniraju samo na pokojem desničarskom kapitalcu.

Uloga naratora

U Jurice Pavičića, kao pisca krimića, odmah upada u oči uloga naratora, odnosno profil trećeg lica koje priča priču. Ovdje je riječ o naglašenu, ironično opuštenu pripovijedanju u slengu — koje bi bilo vrlo pogodno za takav tip romana, dapače izvrsno — uz ograničenje da se čitatelj uvijek može zapitati tko je taj što to priča u slengu. No, kvartovski slengovski glas nije jedini narator. Pavičićev narator bez dvojbe se koristi ovakvim riječima: rasporak, prigoda, naljepnice naftnih derivata, ali i koguma (što inače znači džezva, za one koji ne znaju), štiva, teštakalda itd., bez ikakva odmaka. Dakle, opuštenu se fakovskom govoru mjestimice parira i suprotstavlja standardni književni govor, što nema logike ako se autor već odlučio za naratora koji govori u slengu. No, to bi se još moglo proglasiti pogreškom lektora koji uopće nije shvatio piščevu namjeru pa je umjesto parapet, patent ili šlic stavio rasporak. No, postoji i treći glas, a to je glas Jurice Pavičića novinara, prilično inteligentna komentatora — znači to je treći, gotovo znanstveni diskurs, čest u socijalno esejističkim pasusima, ili dijelovima rečenica kojih ima ponegdje u romanu (ali ipak manje nego u drugima) i koje su njegovo punilo, vezivno tkivo. Ovu sitničavu analizu nisam radio zbog nje same, jer to nipošto nije slučaj samo na najnižoj jezičnoj razini — nego zbog činjenice da se i Pavičić autor, dakle kao kompletan subjekt ili osoba, kao pisac krimića, razbija na dva ili tri dijela/glasa: dijeli se na opuštenog fakina iz kvarta, znanstveno esejističkog komentatora i čovjeka koji želi pisati čistim književnim jezikom, što je prilično paradoksalno. Jer čistoća književnoga jezika prlja već postojeću čistoću slenga.

Pavičić je po mom mišljenju najbolji na razini fabule, na razini idejne skice gdje sve rješava kingovskom lakoćom (ali i kingovskom energijom). Snalažljiv je, lako pronalazi izlaz iz slijepih rukavaca fabule. Možda malo pati od već poznate teze Pavla Pavličića (objavljene u predgovoru rotoromanima Trag tijekom osamdesetih) da je krimić zapravo presjek, socijalna slika društva. To je sigurno istina, ali pretvoriti sartrovski socijalni diskurs u krimić, koji je u osnovi laka literatura, zadatak je koji polazi za rukom samo rijetkima.

Tri romana

Na kraju ću analizirati zajedno sva tri romana Jurice Pavičića, jer su zanimljivi kao cjelina. Prvi je bio ambiciozno zamišljen kao karverovsko-altmanovska slika hrvatskih devedesetih, niz kratkih rezova, i bio je solidan, premda ne baš dovoljno shvaćen, ali imao je problema s motivacijom i jednu neobičnost: policija je riješila slučaj — a to se ne događa čak ni u američkim hardboiled krimićima, a teško da se moglo dogoditi u hrvatskoj realnosti početkom devedesetih. No, u drugom romanu Pavičić pravi velik napredak i kreira čudnovati lik Pročelnika — nedvojbeno najjači lik naše tranzicijske proze, ali i novinske feljtonistike, nažalost prikazan samo kao skica, kao nejasna figura iza kulisa (možda je zato ostao dobar), kao lik čija je mistika nedostižna nama smrtnicima — opet je Pavičić najjači u idejama. U tom romanu Jurica je shvatio da hrvatski krimić zapravo nema završetka, nema raspleta. I tu je bio na visini zadatka.

Treći je roman za razliku od prethodna dva krimića zapravo triler koji počinje prilično monotono, ali sadrži lijepi opis nogometne utakmice, a prema kraju postaje sve bolji — kao kompozicija koja se zahuktala — dinamičniji, osjećajniji i završava kao prava mala himna ljudskoj sreći. U drugom dijelu pričanje je koherentnije i cjelovitije, bez nepotrebnih detalja i bez trodiobe naratora. Taj dio u meni budi određene filmske, koenovske ili osterovske asocijacije (Dim, Fargo). U drugom dijelu pisac napušta uštogljeno pisanje, namještanje i pripremu radnje, i slijede vrlo pitki pasusi raspleta koji romanu daju neosporni kvalitet, lakoću.

Muke s motivacijom

I za kraj, mogao bih dodati još jedan dojam; Jurica Pavičić ima malo muke s motivacijom. Iako ima bogatu imaginaciju i u hipu smisli zaplet, likovi mu nisu baš dokraja motivirani. U pozadini uvijek sjedi nekoliko negativaca koji se uz viski s ledom ili uz vlahov dogovore o nekoj jako prljavoj raboti — da bi zaradili lovu, na primjer, ili da bi prikrili nešto — a sve je jako ozbiljno. To je dobra stvar u djelima koja nastaju prema pravilima šunda, tipa Whayatt Earp ili Dick Tracy, gdje postoje jednoobrazni negativci i pozitivci, ali teško je zamisliva situacija u nekom socijalno osviještenom romanu; zaboravlja se da su ti pojedinci već dovoljno bogati i moćni i da neće vući odveć rizične poteze — radije će uplatiti neku dobrotvornu donaciju — oko kojih se onda vrti čitava fabula. Problemi s motivacijom proizlaze iz naglašeno apstraktna pristupa temi. Čini se da ovaj autor pišući kriminalističke romane građi prilazi iz narodnog, apstraktnog mišljenja, tipa: krivi su ovi ili oni, svi su lopovi, itd. Međutim, iako po birtijama i betulama narod izražava nezadovoljstvo stanjem u društvu i politici, on opet nepogrešivo bira na izborima, odlučujući se uvijek za konkretnu varijantu, nikada ne za apstraktnu. I zato nikad ne griješi, kao u popularnoj rubrici Pitaj publiku.

U ovim romanima nema sarkazma, toliko prisutna u novoj tranzicijskoj prozi. Pavičić je ipak kultiviraniji, mekši, ima više štofa, sentimenta, a ima imaginaciju i energiju poput Stephena Kinga.

Rade Jarak