Europski prvaci — u naglascima

Kada se u nas govori o jezičnim normama, najčešće je razgovor o pravilnom naglašavanju. Pita se je li ispravno stůdent ili studXnt, kultúra ili kultíra ili možda kůltˇra, matemŕtika ili matemFtika ili možda mat#matika, i tako dalje, i tako dalje. Mogao bi tko pomisliti zbog navedenih primjera da je problem samo u riječima stranoga podrijetla, no uopće nije tako. Raspravlja se još češće o domaćim riječima, primjerice je li ispravno rFdovi ili rádovi, múževi ili mşževi, u genitivu množine gůbotHkH ili gubítHkH ili možda gubgtHkH, i tako dalje i tako dalje. Ako se govori o posljednjem navedenom primjeru, teško je reći jesu li za tu antipatičnu riječ češće raspre o akcentu ili o pravopisu, to jest, kako je bolje u množini, gubítci ili gubíci (drugo je dativ/lokativ od imenice gşbica: često se prijeti »Dobit ćeš po gşbici!«).

Što je dakle pravilno barem u iznesenim primjerima? Dopustit ću si da ne odgovorim odmah na to pitanje, prvo ćemo se zabaviti naglascima općenito. Mislim da nije šire poznato kako u dijalektima kojima govore Hrvati ima najviše različitih akcenatskih sustava usporedimo li hrvatske dijalekte s dijalektima svih jezika u Europi. Neka smo, eto, bar u nečem bez konkurencije.

Jezikoslovnu disciplinu koja se bavi naglascima zovemo akcentologijom. Ona proučava pojave koje u lingvistici zovemo prozodijskima, to jest, silinu izgovora naglašenoga sloga (iktus), muziku dizanja ili spuštanja glasa ili pak kombinaciju dizanja i spuštanja (intonacija) i relativnu dužinu ili kratkoću sloga (kvantiteta). Nevjerojatno je kakvo šarenilo nalazimo u hrvatskim dijalektima s obzirom na moguće mjesto naglaska u riječi, na postojanje, nepostojanje i karakter uzlaznih intonacija i na mogućnost ili nemogućnost dugih slogova. Prava pak raznolikost dolazi tek u raznim kombinacijama pojedinih izbora u tim trima pojavama. Pokušajmo razmotriti bar glavna rješenja.

Ako je riječ o mogućem mjestu naglaska, onda u raznim govorima hrvatskih dijalekata postoje sustavi sa slobodnim mjestom iktusa na svakom slogu u riječi, dugom ili kratkome, na svakom slogu osim posljednjeg kratkoga, na svim slogovima osim posljednjega, ali na srednjima samo pod uzlaznom intonacijom, i konačno, samo na pretposljednjem slogu.

Što se tiče intonacija, ima hrvatskih govora koji nemaju naglasaka s uzlaznom intonacijom, koji ih imaju, ali samo na dugim slogovima, koji ih imaju također samo na dugim slogovima, ali posjeduju dvije razne uzlazne intonacije, koji imaju uzlaznu intonaciju i na dugim i na kratkim slogovima, koji su isti takvi, ali posjeduju dvije uzlazne intonacije na dugim slogovima. Pri tome je bitno da se opreka po intonaciji, uzlaznoj i silaznoj, pojavljuje u svim našim govorima samo na naglašenim slogovima. To sve znači da postoje govori sa samo jednim akcentom (kratak bez opreke po intonaciji), s dva akcenta (kratak i dug bez opreke po intonaciji), s tri akcenta (kratak i dva duga s oprekom po intonaciji, ali uzlazna intonacija nije u svim takvim govorima ista), s četiri akcenta (opreka po intonaciji i u kratkim i u dugim naglascima) i s pet raznih akcenata (dva kratka s oprekom po intonaciji i tri duga, to jest sa silaznom i s dvjema uzlaznim intonacijama).

Odnos dugih i kratkih slogova u hrvatskim je govorima također prilično složen. U jednim govorima opreka po dužini postoji samo u naglašenim slogovima, u drugima je moguća i u nenaglašenima, ali samo ispred akcenta (i to ili samo u slogu neposredno ispred akcenta ili i u drugim predakcenatskim slogovima), u trećima samo iza naglašenoga sloga (i to ili iza bilo kakva akcenta ili samo iza kratkih, a može biti dopuštena ili samo jedna takva dužina ili više njih, dvije ili tri) i konačno u četvrtima i ispred i iza akcenta.

Tu su sistematizirani osnovni podatci, no mislim da je dobivena prava slika stvarnoga dijalektnog stanja. Izvanredna raznolikost naglasnih sustava u dijalektima kojima govore Hrvati bez sumnje je jedan od uzroka neredu koji vlada u većini govornih ostvarenja u situacijama za koje bismo po europskim mjerilima očekivali da će biti izgovoreni u standardnoj prozodiji. Ljudi se teško odvikavaju od govora svoga djetinjstva i(li) rodnoga sela. I takozvani razgovorni jezici pojedinih pokrajina pod utjecajem su dijalekata sa svojega područja pa se i to odražava na govornim realizacijama. Treba imati u vidu da su u tom pogledu situacije u drugim europskim zemljama posve drugačije. Dijalekti drugih europskih jezika razlikuju se često vrlo oštro u glasovlju i rječničkom blagu, ponekad i u oblicima, ali prozodijske su razlike veoma male ili ih praktički i nema. Prema tome ni standardni se jezik ne može bitnije razlikovati od dijalekata pa nema poteškoća pri usvajanju akcenatskih norma.

Još su dva momenta važna. Sam je naglasni sustav hrvatskoga standardnog jezika osjetno složeniji nego u drugim europskim standardnim jezicima pa i to stvara poteškoće u savladavanju normativne akcentuacije, a možda bi se moglo reći i da je zbog nekih specifičnosti u hrvatskoj socijalnoj i civilizacijskoj prošlosti posredni utjecaj stranih prozodija (njemačke i talijanske) bio jači nego što je prosjek sličnih utjecaja u Europi. Drugi je pak moment utjecaj srpske akcenatske norme. U prilikama kakve su vladale u dvama jugoslavenskim razdobljima bilo je mnogo različitih mogućnosti za utjecaje srpskih naglasaka. Oni se doduše ne razlikuju osjetnije u samome naglasnom sustavu od hrvatskih, ali u konkretnostima ima priličan broj različitih naglasaka. Neki su od njih upadni (kao ljubičíca i čěnÇvnok) i nikada nisu ozbiljnije prodirali u hrvatsku govornu praksu, ali drugi su ulazili prilično neprimjetno (uz nametanje ili bez njega). No u novim je prilikama mogućnost takvih utjecaja bitno manja.

A sada, na koncu, da kažemo koji su naglasci s početka ovoga priloga normativno pravilni. To su stůdent, kultúra, matemŕtika, rFdovi, múževi, gůbotHkH, (i kao rezerva gubítHkH). Naravno, postavlja se pitanje zašto. O tome drugom prilikom.