Česi to vole funkcionalno

Česi to vole funkcionalno

Izložba savremene arhitekture čls. arhitekata u Zagrebu 1928. prvo je upoznavanje hrvatske javnosti s funkcionalizmom. Važnost je te izložbe ne samo u predstavljanju začetnika češke moderne, primjerice Kotire, Gočára, Janáka i Novotnyeva, nego u promociji najnovijih zbivanja, posebice češkog funkcionalizma. Dakako, pri tome moramo imati u vidu da je češki funkcionalizam uz ruske konstruktiviste, nizozemski De Stijl i njemački Bauhaus jedan od najutjecajnijih europskih arhitektonskih smjerova prošlog stoljeća uopće, koji pak, većina svjetskih povjesničara i teoretičara arhitekture 20. stoljeća nepravedno zapostavlja i prešućuje

Drugi za redom boravak u Europi (1909-1911) glasovitog američkog arhitekta Franka Lloyda Wrighta, s ljubavnicom Edwinom Cheneya, gdje će se nastojati sakriti od ogovaranja javnosti i obitelji, ostavit će duboki trag na povijest moderne europske arhitekture. Prva postaja im je bila Berlin, gdje je nakladnik Ernst Wasmuth pripremao veliku knjigu o Wrightovu stvaralaštvu. No, ono što je bilo od ključne važnosti jest usporedna izložba njegovih radova koja je putovala diljem Europe. Svjestan svoga utjecaja Wright će 1928. prilično samouvjereno ustvrditi kako je »sve što Le Corbusier kaže ili misli već postojalo u arhitekturi u Americi, u djelu Louisa Sullivana i mojem, prije više od dvadeset i pet godina...« Naime, nekako u isto vrijeme s izložbom i Wasmuthovom monografijom Le Corbusier će u Berlinu s Miesom van der Roheom i Walterom Gropiusom proširivati svoje spoznaje o arhitekturi u atelijeru Petera Behrensa. Nekako istodobno u Hrvatskoj Viktor Kovačić projektom vile Frangeš (1910) ostvario je prvi moderno oblikovan tlocrt u domaćoj arhitekturi. Unutrašnje uređenje s drvenim oplatama, posebno dizajnirano pokućstvo i ostali detalji, te ulično pročelje nakon nedavnih analiza sve više upućuju na utjecaj Wrightovih realizacija u razdoblju 1901-1909, a ne na Loosa, s kojim Kovačića obično uspoređujemo.

Važna izložba

Jedna druga izložba 1928. ostavit će trajan trag na razvoj hrvatske moderne arhitekture tridesetih godina. Riječ je o izložbi čehoslovačke arhitekture koja je održana pod pokroviteljstvom zagrebačkog gradonačelnika Vjekoslava Heinzela od 17. ožujka do 1. travnja u Umjetničkom paviljonu, samo nekoliko mjeseci prije potpisivanja deklaracije CIAM-a u La Sarrazu. Uz gradonačelnika Heinzela izložbeni odbor činili su i Pavao Jušić, Stjepan Hribar, Pavao Deutsch, Antonín Engel, Josef Gočár, Pavel Janák, Dušan Jurković i Jaromír Krejcar. Autor kataloga, i sam praški đak, arhitekt je Marko Vidaković.

Među pedeset autora predstavljena su neka od najeminentnijih imena češke, moravske i slovačke arhitekture. Nabrojimo najpoznatije: Adolf Benš, Antonín Engel, František Fiala, Jaroslav Franger, Bohuslav Fuchs, Josef Fuchs, Josef Gočár, Josef Havlíček, Bohumil Hübschmann, Pavel Janák, Dušan Jurković, Jan Kotira, Jaromír Krejcar, Eugen Linhart, Ladislav Machoo, Alois Mezera, Otokar Novotny, Jaroslav Polívka, Kamil Roškot, Oldoich Stary, Oldoich Tyl, Weisner Arnošt i Jan Zázvorka.

Važnost je te izložbe ne samo u predstavljanju začetnika češke moderne, primjerice Kotire, Gočára, Janáka i Novotnyeva, nego u promociji najnovijih zbivanja, posebice češkog funkcionalizma. Dakako, pri tome moramo imati u vidu da je češki funkcionalizam uz ruske konstruktiviste, nizozemski De Stijl i njemački Bauhaus jedan od najutjecajnijih europskih arhitektonskih smjerova prošlog stoljeća uopće, koji pak, većina svjetskih povjesničara i teoretičara arhitekture 20. stoljeća nepravedno zapostavlja i prešućuje.

U uvodu knjige Architektura 20. století izašloj u ediciji Deset století Architektury (Správa Pražského hradu a DaDa, Praha 2001), poznati češki povjesničar moderne arhitekture Zdenek Lukeš ističe kako su glavni uzori čeških avangardista okupljenih oko lijevo orijentirana umjetnika i kritičara Karla Teigea bila upravo djela Le Corbusiera, Miesa van der Rohea i Waltera Gropiusa. Dakako, pri tome ne smijemo zanemariti utjecaj Adolfa Loosa i ruskoga konstruktivizma. Svi oni tijekom druge polovice dvadesetih godina posjetit će tadašnju Čehoslovačku, a Loos i Mies imat će i realizacije. Loos njih nekoliko, među kojima je najpoznatija praška vila Müller (1928-1930), dok će Miesu u Brnu biti realizirana vila Tugendhat (1929-1930).

Grupa Devétstil koju osniva Teige, glavna je pokretačka snaga češkoga funkcionalizma. Činili su je arhitekti Krejcar, Stary, Havlíček i Gillar. Poznati teoretičar Kenneth Frampton u svojoj knjizi Modern Architecture — A Critical History, ne poznajući dovoljno srednjoeuropsku modernu, skupinu Devetstil prekrstiti će u Devenstil, što je nekritički preuzeto i u hrvatskom prijevodu.

Uz »Devetstil« djeluje i tzv. Puristička četvorka, koju su činili arhitekti Linhart, Franger, Obrtel i Honzík. Kako se vidi iz kataloga, predstavnici obiju skupina bi će predstavljeni i na zagrebačkoj izložbi. Novi pristup arhitekturi Devetstil i Puristička četvorka promovirati će u Teigeovu zborniku Stavba (stavba, = građevina, gradnja). Časopis je zanimljiv i zbog otvorenog ideološkog sukoba između donedavnih prijatelja Teigea i Le Corbusiera. Naime, nakon što ga je Teige u javnosti oštro napao zbog ženevskog projekta Cité Mondiale, Le Corbusier mu odgovara u Stavbi esejem Obrana arhitekture. »U vođenju rata, obliku pera ili telefona«, pisat će Corbu, »nalazimo arhitekturu kao stvaralački fenomen koji je u skladu s određenim rasporedom. Onaj tko određuje raspored, taj određuje i kompoziciju.« Teige je vrlo rano prisutan svojim radom u našim umjetničkim krugovima. Već 1921-1922, kada u Zagrebu Ljubomir Micić objavljuje časopis »Zenit«. Uz Teigea u njemu su surađivali Vladimir Majakovski, El Lissitzky, Vladimir Tatlin, Kazimir Malevič, Theo Doesburg i Aleksandr Archipenko.

Vrhunski funkcionalizam

Među vrhunskim funkcionalističkim ostvarenjima, koja će u većem dijelu vidjeti i zagrebačka publika, svakako treba izdvojiti njih nekoliko. U Pragu: poslovno-stambenu višekatnicu Palác Olympic Jaromíra Krejcara (1923-1928), palaču velesajamskih uzoraka (Veletržni palac) Oldoicha Tyla i Josefa Fuchsa (1924-1928), mauzolej i svečanu dvoranu Spomenika narodnog oslobođenja na Žiškovu Jana Zázvorke (1926-1933), Batinu robnu kuću Jindoicha Svobode (1927-1929), zgradu društva SVU Manes Otokara Novotnya (1927-1930), kompleks tzv. francuske škole Jana Gillara (1931-1934) i zgradu zračne luke arhitekta Adolfa Benša (1932-1934).

Dakako, najimpozantnije ostvarenje češkoga funkcionalizma je praško naselje društva Dílo u četvrti BabĐ (1928-1940). Nastalo prema weissenhofskom uzoru (1927), naselje je urbanistički oblikovao Pavel Janák. Uz Janáka ondje će tijekom godina reprezentativne vile realizirati niz znamenitih arhitekata kao što su: Gočár, Stary, Fuchs i Linhart. U Hrvatskoj s Weissenhofom i naseljem BabĐ kvalitetom izvedbe jedino je usporediva zagrebačka Novakova ulica u kojoj od 1931. do 1940. skupina hrvatskih arhitekata: Gomboš, Kauzlarić, Perković i Ibler, ostvaruje nekoliko vrijednih stambenih objekata.

Izvan Praga realiziran je također niz vrijednih kuća. U neposrednoj blizini Praga, u Kolínu, Jaroslav Franger izvodi elektranu ESSO (1929-1931) i prodajnu zgradu Tatre (1932). Osobito treba istaknuti realizacije u Brnu kao što su: Stalni regionalni velesajamski i izložbeni centar (Králík, Čermák, Fuchs, Kalous i drugi, 1926-1928), palača Morava (1926-1928) i krematorij (1927-1929) Arnošta Weisnera, te hotel Avion (1927-1928) i Moravská banka (1929-1930) Bohuslava Fuchsa. Koliki je stvaran utjecaj čeških arhitekata kasnih dvadesetih na hrvatsku arhitekturu tridesetih najbolje svjedoči usporedba Fuchsova hotela Avion, također predstavljena na zagrebačkoj izložbi, sa stambeno-trgovačkom kućom Job Stjepana Hribara u Ilici 17 (1931-1932). Naime, obje su višekatni objekti ugrađeni na vrlo uskim, ali dubokim parcelama s uvučenim ostakljenim prizemljem. Jedini detalj u kojem Hribar odstupa od brnskog uzora jest u postavljanju stupa po sredini glavnog prolaza.

O odjecima češkog funkcionalizma na hrvatsku umjetnost, poglavito na pedesete godine i djelovanje Exata, u svom sinteznom pregledu hrvatske arhitekture između 1945-1985. arhitekt Neven Šegvić piše: »No treba reći da su ti izazovi u Pragu i Brnu realizirani između dva rata... U nas ga Exat prihvaća tek tih godina.« Nažalost, ti odjeci nisu sagledani i u katalogu Exat 51.

Vrhunac češkog funkcionalizma dogodit će se u neposrednoj blizini Brna, u Zlínu. Naime, ondje će tijekom dvadesetih i tridesetih godina František Lydie Gahura za Tomáša Batu podići naselje s tvorničkim kompleksom za proizvodnju cipela. Najlucidniji detalj tog veličanstvenog pothvata jest stakleni memorijal za Tomáša Batu, koji pogiba 1932. u zrakoplovnoj nesreći. Poslije će memorijal biti pretvoren u filharmonijsku dvoranu i Dom umjetnosti. Upravo prema zlínskom uzoru bit će tijekom tridesetih projektirano i Batino naselje Borovo pokraj Vukovara. Dragocjeno svjedočanstvo tome četiri su nacrta koje sam pronašao prije nekoliko godina u ostavštini Aleksandra Freudenreicha. Nacrti prikazuju četiri tipa stambenih zgrada datiranih između 1928. i 1934: »Jednodomek s garáží, Dvojdomek pro Zlín Typ 1934, Standart. Dvojdomek Typ 1928, Čtýudomek v Batové na Náplavé.«

Izložba savremene arhitekture čls. arhitekata u Zagrebu prvo je upoznavanje hrvatske javnosti s funkcionalizmom. Kvalitetom, materijalima i smjelošću u oblikovanju neke tada predstavljene realizacije, poput Tyl-Fuschsove praške Palače velesajamskih uzoraka nadišle su mogućnosti domaćina, naime, hrvatska ih arhitektura neće dosegnuti još tijekom nekoliko desetljeća.

»Ova izložba nam pokazuje«, napisao je u katalogu izložbe arhitekt Vidaković, »na kojoj se visini oni nalaze, a za nas imade veliku vrijednost, jer nam otvara put kojim valja da udarimo, tražeći Veliku istinu u umjetničkom stvaranju, na polju savremene arhitekture. Ova izložba dokazuje, da je velik, upravo gigantski rad, započet arh. Janom KotĐrom, dijelom dovršen, tako, da mu već vidimo rezultate, koji se očituju u iskristaliziranim i velikim djelima umjetničkih kvaliteta arh. Gočára, Machoxa, Mezere, Novotnoga, Roškota i ostalih, a koja dokazuju, da su već mnogi od njih postigli ’Umjetničku nirvanu’, postigli su stanovito savršenstvo, došli su na onu visinu, gdje više nema sumnje u samoga sebe... Naši arhitekti imaju prilike da vide i upoznaju smjer savremene svjetske arhitekture i zato treba, da na koncu zahvalim Vama braćo i kolege, što ste došli, da svojim velikim i snažnim nastojanjima pokažete, kako i koliko se u neskučenim prilikama i kod pravoga razumijevanja javnosti, može slobodno stvarati.«

Krešimir Galović