Čemu služi festival?

Čemu služi festival?

Sve se neprestano mijenja i doživljava preinake u skladu s tisućama nijansi konjunktura. Sve, osim ambicije. Ona nikada ne smije posustati, jer je sam gen opstanka i razvoja, bez obzira kako ga tko doživljava i definira

Prije nekoliko dana u Zagrebu je održan 15. svjetski festival animiranih filmova. O njemu se pisalo i pisat će se na različite načine i iz različitih novinarskih uglova i kriterija. Potom će ga ocijeniti institucije koje o njemu skrbe i koje su uglavnom posreduju između organizatora i financijaša. No, hoće li itko postaviti jednostavno pitanje: čemu uopće festival? Usudio bih se reći da je upravo odgovor na to pitanje i njegova najpreciznija ocjena.

Stjecajem okolnosti kroz taj festival zrcali se i dobar dio moga života. Na njemu sam dobio i debitantsku i onu pravu nagradu kao autor, bio sam svojedobno predsjednik programskog odbora, gotovo čitavo desetljeće bio sam umjetnički direktor, a potom i predsjednik najodgovornijeg tijela za sudbinu festivala — njegova vijeća, koje je sastavljeno od predstavnika Republike i Grada Zagreba.

Hrabro sam se pozabavio postavljenim pitanjem iz naslova i našao sam punih šest razloga za postojanje jednoga festivala pa tako i ovoga našega. Moja raščlamba otvoreno izaziva one koji je smatraju dvojbenom, ili moje procjene dubioznima.

Razlog prvi: procjena i ocjena recentne produkcije

Prema stručnim kriterijima izbora, što je ključna riječ takozvane međunarodne selekcijske komisije, od ponuđenih filmova bira se određeni program za natjecanje. Treba reći da izbor nije zasnovan isključivo na vrijednosnim kriterijima, bitno je i vrijeme koje organizator ima na raspolaganju za taj program u okviru festivalske satnice. Na našem festivalu to je pet termina, svaki po 70 — 90 minuta trajanja. Hoću reći, kad bi za natjecanje pristiglo točno toliko filmova koliko je dugačak taj termin, selekcijska komisija bila bi suvišna.

U natjecanju na našem festivalu ne smiju sudjelovati filmovi stariji od dvije godine.

Ove godine situacija je bila ovakva: pristiglo je gotovo tisuću filmova, a u natjecanje ih je odabrano tek osamdesetak. Dakle, konkurencija je doista bila zastrašujuća.

Filmove koji su odabrani za natjecanje ocjenjuje međunarodni žiri.

Imamo iluziju da su upravo nagrade na našem festivalu anticipirale trendove u animaciji i ključno afirmirale pojedine naslove i autore.

Živimo u vremenima neopisiva stampeda komunikacijskih sustava. To potire granice između tržišnog (trivijalnog) i artističkog. Svrha ocjene artističke animacije i jest njezino ohrabrivanje da utječe na trivijalnu animaciju. I to se događa. Stoga su oči i najokorjelijih tržišnih poduzetnika u filmu ipak okrenute ovim festivalima, jer upravo u njima traže nadahnuće za nove, originalne uzlete.

Razlog drugi: popratni programi

Budući da se velik organizacijski novac ulaže u pripremu natjecateljskog sustava, doista je šteta tih šest dana ne popuniti i nekim drugim programima. Pa se organiziraju u isto vrijeme i specijalni programi i retrospektive koji po svojoj koncepciji ukazuju na određene pojave, zemlje, autorske osobnosti ili trendove u animaciji.

Ti programi doista su informativni i dragocjeni za svakog filmofila-sladokusca ili namjernika željna stručne poduke. U te programe pripadaju i izložbe, predavanja, radionice, seminari i okrugli stolovi.

Natjecateljski i popratni programi čine filmsko tijelo festivala, i kvaliteta njihova izbora definira festival kao svojevrsnog arbitra u procjeni sveukupnosti filmskoga života. Naravno, katkada je nemoguće da jedan čovjek odgleda sve programe, ali publikacije, katalozi i monografije koje ostaju nakon festivala nisu samo nužna festivalska infrastruktura nego i dragocjena literatura o animaciji u jednom vremenu.

Razlog treći: festival kao kulturna promidžba

Sredine koje imaju i umiju organizirati svjetski festival, i pritom privući na nj impozantnu brojku stranih gostiju, autora i novinara, svakako svjedoče o razini vlastitoga kulturološkog standarda.

Veliki festivali posebno plaćaju novinare poznatih magazina da pišu o tim festivalima. Općenito, svaki članak objavljen u stranom tisku o festivalu neprocjenjiva je reklama sredini koja festival organizira.

Svjetski festival animacije (jedan od četiri kojima je službeno ASIFA — međunarodna organizacija animatora pokrovitelj), stigao je u Zagreb zahvaljujući neopisivoj slavi naših filmova sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Na tom prvom festivalu, 1972. godine, mi smo nastupili izvan konkurencije(!) jer se držalo da su zagrebački filmovi toliko neodoljivi da će pobrati sve nagrade. O festivalu su tada pisali najugledniji filmski časopisi, pa je Zagreb doista postao metafora moderne animacije i ohrabrivanja autentičnih umjetnika. Kad se devedesetih godina Jugoslavija raspala, doista smo se osvjedočili o toj metafori, jer je malo animatora u svijetu znalo u kojoj je zemlji Zagreb.

Kao za politiku benignu činjenicu bivša jugoslavenska vlast uzgajala je ideju o metafori, pa su i teoretičari animacije Giannalberto Bendazzi i Ranko Munitić o genezi zagrebačke škole pisali kao da je pala s neba potpuno ignorirajući širi hrvatski kulturološki kontekst koji ju je iznjedrio.

Razlog četvrti: utjecaj na domaću produkciju

Doista, bilo bi razumljivo da tu fantastičnu činjenicu gostovanja najbolje recentne animacije na jednom mjestu u jednom trenutku u Zagrebu iskoriste i domaći autori i producenti — i kao inspiraciju i kao informaciju.

Nažalost, ta je tema nevesela i neću je ovoga časa razvlačiti. Bjelodani i bogomdani dolazak u goste najboljeg i najnovijeg što se u svijetu radi ostavlja za sada naše filmske stvaraoce i poticatelje mrtvima-hladnima.

Proći će još vode rijekom Savom dok naši producenti ne počnu paliti svijeće Majci Božjoj od Kamenitih vrata na daru takva festivala.

Razlog peti: festival kao društveni događaj

Lijepo je imati svjetski festival u svome gradu. To je prekrasna prigoda za sve ljude, ne samo one čiji interes inklinira kulturi, da sudjeluju u obredu autentičnog i rijetkog događaja, kakvih u sterilnoj svakodnevici baš i nema napretek. Činjenica prepune Dvorane Lisinski svjedoči da su Zagrepčani prihvatili i shvatili tu prigodu. Festival se razvio kao kultni događaj u Zagrebu i čini bitnu nijansu u njegovoj urbanoj staturi srednjoeuropskog ugodnog mjesta za život.

Razlog šesti: biznis

Na festivalskom plakatu iz 1984. velikim slovima piše ANIMARKET. No, bila je to pusta želja. U doba socijalizma, stvarati u okviru festivala velesajam na kome će se tržiti tehnologija i projekti, gdje će se susretati distributeri, autori i producenti, bila je svojevrsna iluzija.

Danas, u vrijeme kad nam iza svakoga ugla viču: Marš na tržište! mi smo pak preplašeni silnom konkurencijom, a i poduzetnički su nam potencijali nikakvi.

Najdalje je u tome otišao festival u Annecyju. I do pet tisuća poslovnih ljudi dolazi na taj festival tjerano poslovnim razlozima. Na njihovu sudjelovanju i festival i turistička privreda imaju ozbiljne prihode. Ali... tamo se umjetnici osjećaju očajno. Uz bahate poslovne ljude u finim odijelima i s pozamašnim dnevnicama osjećaju se marginaliziranima, a nipošto intelektualnom elitom koja bi trebala kultivirati upravo to tržište. ...

Ne postoji ni jedan festival na svijetu koji se uspio razviti i postati autoritetom u svih spomenuth šest elemenata. Većinom se festivali koncentriraju na neke od njih u skladu s mogućnostima i potencijalima. Naš festival doista je do savršenstva razvio prva dva elementa.

Novi ljudi u programskim i organizacijskim strukturama morali bi porazmisliti i o ostalim razlozima postojanja festivala. Sve se neprestano mijenja i doživljava preinake u skladu s tisućama nijansi konjunktura. Sve, osim ambicije. Ona nikada ne smije posustati, jer je sam gen opstanka i razvoja, bez obzira kako ga tko doživljava i definira.

Joško Marušić