Budi moja voda

Budi moja voda

Rade Jarak, Kiša, Naklada MD, Zagreb, 2001.

Brazil, Villareal, Molina, Pinto, Helguera, Santa Cruz, Roque Junior... Veliku većinu barem malo sportski nastrojena stanovništva nabrojena će imena ovog trenutka asocirati isključivo na jednu stvar — nogomet. No, prozni prvenac priznatog pjesnika te likovnog i književnog kritičara — Rade Jarka, iz kojeg je spomenuti niz imena izvađen, čak je i zemljopisno kilometrima daleko od Koreje, Japana i velikog finala. Otputovavši iz zagrebačke i dubrovačke baze svoje debitantske pjesničke zbirke vlakom za indijski Bangalore, Jarak je u svojoj trećoj knjizi doplovio sve do egzotičnih obala Južne Amerike. Iako je već u prethodnim djelima, koja su se dobrim dijelom uklapala u najnovije trendove domaće narativne poezije, Jarak dao naslutiti i svoje prozne potencijale, sada se napokon pred domaćim čitateljstvom našlo i njegovo prvo punokrvno romaneskno književno ostvarenje.

Zločini na obali Karipskog mora

Kao što se može precizno iščitati iz strateške mape sa desete stranice, radnja Kiše smještena je u izmišljenu državu Maragal na obali Karipskog mora, između Venezuele i Brazila. Obalni grad Puertomoreno i okolna džungla krvava su poprišta građanskoga rata u kojem je, prije dvadeset godina, pobijena većina pobunjenika, zajedno s karizmatičnim vođom Pedrom Fuegom i njegovom desnom rukom Dolores Moscote. Danas su nove protuvladine snage, navodno, udružene s kokainskom mafijom, a pobjedonosni uzlet generala Solsone i vladinih vojnika poprilično je splasnuo. Bivši državni plaćenici, dakako, još zauzimaju najvažnije položaje u gradu — od šefa policije i vlasnika popularne krčme do glavnoga gradskog svodnika i vlasnika bordela, a svaki od tih uglednih građana skriva još i neke dodatne mračne detalje iz svoje prošlosti. No, političke i ratne intrige u Kiši nisu u prvom planu. Jarak nam sve međuljudske odnose, povijesne podatke, mračne tajne i biografije najvažnijih sudionika postupno otkriva tek kao pozadinu jednog posve drugog događaja — neuspješna pokušaja pljačke Fernandove krčme Ludi konj. Nes(p)retni lopov pri tome je uspio otuđiti tek nekoliko biljarskih kugli — zauzvrat ostavivši zaudarajuću hrpicu fekalija. Ali, ni tu nije bitan sam misterij i identitet kradljivca, nego dalekosežnije posljedice koje je taj čin nehotice izazvao.

Razotkrivanje

Osim što je u romanu izmiješao stvarna i izmišljena geografska imena, Jarak je i vremenski izmiješao ovu slojevitu priču, čija su konstanta tek pojedini likovi. A upravo je priča o tim individuama ono na što se Jarak usredotočio i prema čemu je oblikovao sam roman. Pokušavajući čitatelju razotkriti ponajprije navodne legende o glavnim sudionicima rata, Jarak izmjenjuje različite pripovjedačke tehnike i perspektive: od autoportretiranja najljućih protivnika gerilaca i raskrinkavanja njihovih zvjerstava, preko ubacivanja slučajno otkrivenih činjenica u rat neumiješanih aktera ili citiranja službenih zapisa s preslušavanja zarobljenih Fueginih suboraca, do ispovijedi slučajnih namjernika koji su s kontroverznim gerilskim parom izravno kontaktirali. U Kiši se redaju vrlo emocionalna i subjektivna svjedočanstva koja, u sjeni jednako napetih suvremenih zbivanja, otkrivaju detaljne okolnosti lokalnih događaja od prije dva desetljeća.

Mokra i egzotična proza

Izašavši iz tiska nedugo nakon poetske zbirke Vlakom za Bangalore, Kiša sa svojom prethodnicom dijeli i nekoliko zajedničkih karakteristika. Jarkov izraženi historizam iz pojedinih pjesama — u ovom je romanu došao do mnogo većeg izražaja. Iako sama priča ne posjeduje neke detaljnije vremenske odrednice, Jarak ju je ipak ispisao poput kronike jednoga razdoblja. A česte pjesničke motive vlage i vode ovdje nalazimo u svim njihovim oblicima — počevši već od sama naslova. Kiša je, dakle, svojevrsna najava velikih događaja, a služi i kao vrsta simboličkog pročišćenja za njihove sudionike. Neuobičajeno duge i obilne padaline, također, razdvajaju određene društveno-povijesne trenutke, ali i najavljuju nove dramatične preokrete, pa se, tako, i Jarkova već zaključena »...priča o završenom ratu, o dobru i zlu, nastavila () poput beskrajne sapunice.«

Gotovo besprijekoran prijelaz u nesiguran svijet hrvatske proze kod Rade Jarka rezultirao je zanimljivim, intrigantnim, osjećajnim te mjestimice iznimno duhovitim i inventivnim djelom. Nažalost, upravo jedna od zamjerki koje je sam Jarak nedavno uputio inače odličnom poetskom izdanju Damira Radića — nedostatak motivacije i nekog objašnjenja za brzu izmjenu inozemnih slika, egzotičnih zemljopisnih područja i stranih filmičnih kadrova, još bi se više mogla uputiti na njegovu adresu. Unatoč izvrsnu skidanju južnoameričkih krajolika, atmosfere i poetičnog stila te neosporne književne kvalitete, Jarak u Kiši ipak nije posve odgovorio na pitanje zašto je domaćoj literaturi potrebno djelo koje bi, bez potpisa autora, većina kulturne publike bez razmišljanja svrstala u vrh — hispanoameričke produkcije.

Jelena Gluhak