Bonino iz Milana u Trogiru?

Bonino iz Milana u Trogiru?

Bilo bi zaista čudno da Bonino iz Milana, kipar i graditelj koji je radio diljem Dalmacije, nije ostavio svoja djela i u Trogiru. U to doba, početkom 15. stoljeća, nema u Dalmaciji drugog kipara koji bi mogao isklesati monumentalnu skulpturu sv. Ivana Trogirskog

Kopnena vrata na sjevernoj strani Trogira otvorena su u vrijeme providura Antonija Bernarda (od 1656. do 1660), o čemu svjedoči njegov grb. No gradska vrata dobila su do danas sačuvani oblik mnogo kasnije, tek 1763, zahvatom poznatoga graditelja Ignacija Macanovića (1727-1807). To se dade zaključiti i prema ispravi od 24. travnja 1763. u kojoj protomajstor Macanović nabraja svoje brojne radove koje je izveo u Trogiru, spominjući i gradska vrata. Na Kopnenim vratima Macanović je napravio pravi bricolage ugradnjom elemenata iz ranijih vrata (mletački lav, grb providura Bernarda, natpis sa spomenom providura Bernarda), ali i postavljanjem srednjovjekovnoga, gotičkog kipa sv. Ivana Trogirskog. Pod kipom sv. Ivana postavljen je postament s naopako postavljenim natpisom koji nabraja pothvate zaslužnoga providura Bernarda u utvrđivanju i obrani dalmatinskih gradova za dugoga Kandijskog rata (1645-1669). Čini se da je Macanović imao nagnuće prema spolijama jer ih ugrađuje i svoja druga zdanja. Ignacije Macanović peti je u slijedu naraštaja ove obitelji graditelja koja je trajno zadržala nadimak Raguseo, u kojem se održalo sjećanje na njihovo dubrovačko porijeklo, iako su naseljeni u Trogiru od 17. stoljeća. Sama činjenica da su Ivan Macanović i njegov sin Ignacije posjedovali Vitruvijev traktat o arhitekturi ukazuje na intelektualnu razinu koja nadilazi prosječne intelektualne obzore dalmatinskih graditelja baroknoga razdoblja.

Kip sv. Ivana nad Kopnenim gradskim vratima u Trogiru prikazan je s uzdignutom desnicom kojom blagoslivlja te s biskupskim, metalnim štapom u ruci. Biskup je zaodjeven misnicom, kazulom, prebačenom preko halja (alba, dalmatica). Na ruhu ispod kazule prikazani su ukrasi izvedeni linearno s debljim uhljebljenjima; posebno su ukrašeni rubovi uz otvor rukava s rupičastim udubljenjima. Na kazuli je reljefno izvedena traka, u obliku slova T. I ovratnik je prikazan s plastičnim ukrasima. Mitra je također urešena, među ostalim i dvijema rozetama. Kompozicijska osovina cjeline pomalo je kruta s okomicom bez uobičajena gotičkog nagiba. Kip je, nema dvojbe, stariji od gradskih vrata. Riječ je, očito je po oblikovanju, o gotičkom djelu s početka 15. stoljeća. Veoma je blizak djelima kipara i graditelja Bonina Jakovljeva iz Milana († 1429), koji se spominje u Dalmaciji od 1412. godine, djelujući od Šibenika, Splita, pa do Korčule i Dubrovnika na jugu.

Komparativna analiza kipa

Krute kompozicije, gotovo romaničkih shema, svojstvene su inače Boninu iz Milana, no obris kipa sv. Ivana razigran je, artikuliran i na leđnoj strani. Po kvaliteti zaostaje za prikazom ležećeg kipa sv. Duje na sarkofagu u splitskoj katedrali, što je potpisano djelo Bonina iz Milana izrađeno 1427. godine. Podsjeća po ukočenosti i na kip Orlanda iz Dubrovnika isklesan 1418, koji se prepoznaje kao djelo Bonina iz Milana. Plašt na kipu s kadencama nabora u duhu je gotičkih, sinusoidnih ritmova. Takvi ritmovi na plaštu zapažaju se i na kipovima na pročelju sarkofaga sv. Duje u splitskoj katedrali i na kipu sv. Marka na korčulanskoj katedrali koji se pripisuje Boninu iz Milana. Slične su i krivulje na plaštu kipa s Kristovim likom na južnom portalu Dominikanske crkve u Dubrovniku, koje također od početnog lučnog oblika postaju sve ravnije, oštrijih kutova prema dnu. U fizionomijskom smislu, kako to uočava Milan Prelog, Boninovim su licima svojstvene naglašene jagodice i istaknuti lukovi obrva. Karakterističan je začuđeni izraz staračkog, naboranog lica sv. Ivana Trogirskog, s oštro rezanim očnim lukovima i poluotvorenih usta. Po tome je lice sv. Ivana slično Adamu i Evi sa sjevernog portala, te liku Krista sa zapadnog portala šibenske katedrale, koji se inače prepoznaju kao djelo Bonina iz Milana. Veoma su izraziti lukovi obrva i na Boninovom kipu sv. Nikole na crkvi sv. Barbare (sv. Nikole) u Šibeniku. I na kipu sv. Ivana Trogirskog kao i na većini Boninovih glava zjenice su izvedene rupičastim udubljenjima.

Kip sv. Ivana sličan je i kipu sv. Marka s portala korčulanske katedrale, posebno u prikazima draperije. Isti su primjerice ovratnici, veoma su plastično izrađene raskošne trake u obliku slova T. Vijugavim udubljenjima prikazani su i ukrasi na odjeći na ležećem kipu sv. Dujma u splitskoj katedrali, s identičnim naborima koji se doimlju kao snop letava gotovo trokutasta presjeka. Kako to naglašava Milan Prelog, život Boninovih skulptura odražava se jedino na površini volumena, tako jedino živi njegova odjeća, kojoj pridaje posebnu pozornost u izvedbi uresnih detalja. No, kod kipa sv. Ivana Trogirskog volumen je dojmljiv masom i zaobljenošću, predviđen valjda da se gleda sa svih strana, izložen u prostoru, za razliku od ostalih Boninovih svetačkih kipova, leđima prislonjenih uz zidove i okvire portala.

O izvornoj lokaciji sv. Ivana

Bilo bi zaista čudno da Bonino iz Milana, kipar i graditelj koji je radio diljem Dalmacije, nije ostavio svoja djela i u Trogiru. U to doba, početkom 15. stoljeća, nema u Dalmaciji drugog kipara koji bi mogao isklesati monumentalnu skulpturu sv. Ivana Trogirskog.

Ostaje pitanje gdje se izvorno nalazio taj kip. Mogli bismo pretpostaviti da skulptura izvorno nije bila koncipirana za ponutrice s obzirom na veoma izraženu ispupčenost ukrasa, bez cizeliranja detalja, možda upravo s razloga da je predviđena za otvoreni prostor, gdje kiša i vjetar brzo brišu inačice. Vjerojatno je isklesana da bi bila istaknuta na gradskim zidinama, možda upravo za srednjovjekovna gradska vrata, gdje bi nebeski zaštitnik čuvao ulaz u Trogir. No, moglo bi se pretpostaviti da je bila možda postavljena uz staru, porušenu kapelu sv. Ivana Trogirskog. Gradskog zaštitnika posebno se zazivalo u pomoć u doba neprijateljskih nasrtaja, pa je tako u vrijeme Kandijskoga rata, godine 1648, odlučeno da se svetom Ivanu prinose mise tijekom cijele godine. Niz kipova dubrovačkoga parca — sv. Vlaha, bdije na bedemima na strani prema kopnu i prema moru. U to doba, primjerice, u Šibeniku na gradskim zidinama ugrađen je veliki reljef s likom gradskog zaštitnika sv. Mihovila, koji se također prepoznaje kao djelo Bonina iz Milana. Kipovi svetaca — gradskih zaštitnika — djela su najistaknutijih kipara, u Dubrovniku takav se posao povjerava, među ostalima, Jurju Dalmatincu i Ivanu Duknoviću. Trogir je tu zadaću početkom 15. stoljeća po svoj prilici ponudio tada najistaknutijem kiparu u Dalmaciji — Boninu iz Milana.

U svakom slučaju, bez obzira na izvornu lokaciju, u Macanovićevo redizajniranje novih, sjevernih, gradskih vrata uklopljen je i stari gotički kip, koji atribuiramo Boninu iz Milana.

Kip kao predložak?

Poza kipa, detalji u prikazu kazule i halja, motiva cvijeta na mitri, oblik štapa — pastorala s biljnim viticama, tako su bliski prikazu biskupa, svetog Ivana Trogirskog na poliptisima Blaža Jurjeva. Uostalom Blaž Jurjev († 1450) i Bonino iz Milana († 1429) suvremenici su, obojica djeluju diljem Dalmacije pa su se vjerojatno ukrstile njihove životne putanje. Prikaz biskupa na gradskim vratima mogao je poslužiti kao predložak za lik sv. Ivana Trogirskog na Blaževim slikama. Izložen na javnom mjestu kip je valjda funkcionirao Trogiranima gotovo kao forma mentis u predočavanju njihova nebeskog zaštitnika.

U Trogiru je postojao i kip viteza Orlanda. Trogirani ga nazivahu Mate Čizmar, valjda zbog čizama. U 19. stoljeću nalazio se na poljani danas zvanoj Požarina sa sjeverne strane crkve i zgrade bratovštine Sv. Duha, na istoimenom trgu. Inače kip Orlanda u Dubrovniku je, spomenuli smo, djelo Bonina iz Milana nastalo 1418. I Orlando u Dubrovniku obuven u čizmama je. U ruci drži metalni mač, kao što u Trogiru sv. Ivan ima metalni štap. Nije li nestali trogirski Orlando mogao biti također rad Bonina iz Milana?

Ivo Babić