Bliski susreti u Arkadiji

Bliski susreti u Arkadiji

Dugotrajnim procesom slikanja ili oblikovanja Munir Vejzović pokušava dosegnuti potisnutu formu koja ponire i fermentira unutar obilja ponuđenih vizija. U konačnici, nedovršeni potezi, praznine, bjeline platna ili debeli nanosi gline štite od viška konkretnog. Poetska snaga, kao bitni sastojak materije i boje, uči gledanju ispod površine svakoga mita, nepogrešivo vodi u prostore gdje je bliska i neraskidiva veza između zbilje i iluzije

Monografska izložba Munira Vejzovića održana u Malom salonu u Rijeci, u organizaciji Moderne galerije u Rijeci i Canvas galerije iz Zagreba, predstavila je uz poznate motive krajolika i veduta malog formata i manje znane dimenzije iz opusa istaknutoga slikara. Radovi koje je inače rijetko, a većinu i prvi put izlagao, nisu samo inserti iz dvadesetpetogodišnjeg stvaralaštva, nego su ta velika iluzionistička platna, s intrigantnim temama: Terra incognita, Orbis terrarum, Bakanal ili Radost života, punokrvne ilustracije opsesije zagonetkom umjetnosti.

U prostorima mitoloških Pastorala i Arkadija Munir Vejzović na ideji svojevrsne antike gradi dinamičnu igru između Slikara i njegova modela.

Postupno otkriva krajolik Onog drugog sna, kako je naslovljena i monografija iz 1999, ali sve snažnije približavanje odabranoj temi otvara predio mašte u kojem slikar, prerušen u mitskog osvajača, svoj san varira vještim crtežima i skulpturama, sfumatima i oblicima boje. Opsjednutost pikturalnim snom navodi Munira Vejzovića na stalno obnavljanje slikarskoga žara kojim teži neuhvatljivom, usidrenu s druge strane stvarnosti.

Vrsnim artističkim senzibilitetom osluškuje govor medija, sagledava temu iz različitih iskustvenih aspekta. U klasične motive koji su se davno odvojili od magičnih formula prvih sanjača unosi nove poticaje vremena u kojem živimo.

Terra incognita

Kakav je taj zagonetni vrt u kojem je slikar i ne znajući usnio? U snu zatečen, probuđen usred erotičnog Plesa smrti ili Bakanalija u nekoj tajanstvenoj arkadiji. Ipak, zbilja tog utvarnog svijeta u kojem vladaju Apis i Kentauri nije s druge strane zrcala, niti je ova Terra incognita samo daleki odjek nepoznatih prostora gdje su još sačuvani tragovi mita o ljepoti. Sanjarije sastavljene u fantaziji slikara od bizarnih prizora ili mitoloških oblika i slika bliske su ljudima i bogovima.

Iako se takva terra incognita ne može posve opisati, pouzdano se razaznaje u snažno ocrtanim siluetama, na rubovima imaginarnih arkadija i u osobnim vizijama. Iz još udaljenijih, mitoloških predjela, pokrenuti su i zbliženi čudni kupleti: Salome i nimfe, ljubavnici i kentauri, pan i Minotaur. Rijetkom vještinom i zanosom Munir Vejzović želi naslikati posve novu sliku Sna, što može biti metafora, ali je i pohvala ruci koja sklada tako jasni odraz oku nevidljiva prostora.

Na tom putovanju, koje je prepuno kušnji, slikar osobnim čulom žudi za idealom koji će sadržavati duh izvorne pustolovine. Poznat kao vrstan majstor gradskih veduta, posebno zagrebačkih, tek na ovoj monografskoj izložbi pokazuje i svoje enigmatsko, zakrito lice. U impresivnim slikama Bakanalija, Vrtova užitaka ili Radosti života, oslobođeni eros priziva mitološke nimfe, kentaure, pastire, Venere. Platna prepunjena impulsima prirode i akordima iz pejsaža prepleću se s motivima irealne panorame kroz koju šeću panovi sa sviralom, gdje nimfe i satiri plešu zarzuelu.

Prizori satkani od maštovita i neizrecivo duboka doživljaja prirode, čini se, idealni su akordi za različite mitološke priče koje u svom enigmatskom ruhu nose ljudska obilježja. Ta bića snažna značaja nastanjuju mnogovrsne Vrtove užitaka, u fluidnoj atelijerskoj glazbi prepunoj izazova susreću se na Bakanalijama i u čudnovatim, snovitim zgodama.

Osobita formula slikara izvorna je i vrlo jednostavna: kad se otisne preko Rubikona realnog, počinje sanjarija. Slikaru je tada sve dopušteno. U tom bitno drukčijem, povišenom stanju duha, lako i uvjerljivo doseže imaginarni prostor u kojem se odigravaju zamršene scene. Usporedba platna s pozornicom nije samo zgodna dosjetka, jer se u slikarskim raspoloženjima Munira Vejzovića radnja zaista može odigravati, u magičnoj poruci stvara se i obnavlja scenska predodžba.

Izvorišta u tradiciji

Izvorište je za Munira Vejzovića jednako snažno i kad je zrcalo okrenuto vrutku umjetnosti. Iako varira i parafrazira muzejsku ikonografiju ili radi po remek-djelima Goye, Velasqueza, Maneta, Corota, Picassoa, Rembrandta, on predložak obogaćuje novim vidicima utiskujući u podtekst posve drukčije emocionalne vibracije.

Vejzovićevi d’apréi ne erodiraju biljeg izvornika, nego su ulančani prvobitnim fascinacijama slikara te odaju dimenzije snažna doživljaja. Poticaje iz različitih razdoblja maštovito oslobađa za sadašnjost. Podjednako je zanesen dok obnavlja i razrađuje motiv po Velázquezovim Las menińas, ili je zabavljan Manetovim Doručkom na travi, s kojim se i Picasso rado i obilato služio.

Kad se programatski i poziva na tradiciju Vejzović na suveren način slijedi uzore Goye, Rembrandta, Tintoretta, Tiziana, Rubensa. Oživljava zanose davno prošlih vremena, traži ono što je rijetko, iznimno, posvećeno. U atelijerskim bilješkama pomno bilježi rijetko uhvatljive trenutke, razigrava dojmove svakodnevnice, te ih uznosi u poznate modele slikarskih kompozicija.

Žanr-prizore prožima irealnim raspoloženjima, snažne figurativne akcente rastače sjenčanjem, oblike umnaža rezovima. Izravni dojam potaknut je izborom te prirodnim emanacijama boja, a osobita Vejzovićeva ustrajnost na figuraciji uvijek je osvježena kolorističkim impulsima.

Raznolike slikarske kompozicije radi u crtežu, bakropisu, monotipiji, ulju, gvašu i skulpturi, ali ova recentna monografska izložba uvjerljivo pokazuje kako Munir Vejzović nije heterogen slikar. Unutar svih dosadašnjih, donekle završenih ciklusa, postoji bitna i čvrsta zajednička nit.

Njegov naizgled raznorodni opus može se nasloviti Onaj san, kako je nadahnuto sročio Luko Paljetak, ali se može nazvati i Tijelo žene — moja kuća, po stihu Arsena Dedića prema kojem je nastala pjesničko-grafička mapa. Jednako je uvjerljiv i Krajolik nestvarne slike, po ciklusu pejsaža i veduta maloga formata. I u realnom, ovaj slikar neprestano obnavlja to simboličko, mitsko mjesto, ispunjeno tlapnjom.

Iluzionističkim ugođajima može ući u nadrealni prostor, u snažnoj igri između Raja i Pakla vode ga znatiželja i nesputana mašta. Slikarski i lirski imaginarij oblikuje se i stalno nadopunjuje ulomcima fikcija i realnih slika. Često crta ženu koja spava nadajući se da će narisati paučinu što se zove san. I umjetnost je u svojim najvrsnijim izbojcima svojevrsno zrcalo. Satiri pokazuju zrcalo u kojem se odražava prostor imaginarne igre.

Evociranje mitskih likova

Iako je zbiljski uronjen u mnogoliku metaforu sna, Munir Vejzović izabire tlapnju. Njegova opsesija nije utvarnost svijeta, nego upravo suprotno. Iako je oboružan težnjom da se domogne idealnog sjećanja na ljepotu, odmjerava stvarnost u njezinu odmaku od te daleke utjehe. Posvećuje se vještini u kojoj se možda odražava idealna dimenzija nekoga zajedničkog sjećanja.

Strastveni je promatrač. I kad su raspoloženja rasplinuta, bizarna snaga Erosa prisutnija je u njegovu slikarstvu nego latentna moć Thanatosa, premda se na nekim platnima čini da je temeljno polazište upravo u toj mračnoj sferi. I na platnu naslovljenu Radost života, kao kontrast sveopćoj radosti, pojavljuje se lik u crnoj odjeći. Naklonjen, na pladnju nosi pečenog kopuna i nudi prisutne. Uvijek je negdje zvono koje opominje, iluzija se obnavlja s izmijenjenim pozicijama. Slikar je ponekad zabavljen dvojbama oko toga kakav će biti taj konačni trenutak zaustavljen na slici.

Ova monografska izložba prikazuje i obilje svakodnevnih težnji slikara čija pikturalna pasija počinje od papira koji je ujedno zrcalo, a ogledalo je možda najbliže snu. Evociranjem mitskih likova Munir Vejzović obnavlja priču kojoj je u središtu žudnja za Drugim. Ta bizarna mitološka moć sva slikarska priviđenja pretvara u bliskost, u zbiljski susret. Rušeći zidove zabrane Munir Vejzović prekoračuje u oslobođeno polje zanosa koji podjednako prati polaganu, nježnu predaju, i strastvenu igru po rubovima uvijek izmjenjive slike.

U mnogim prizorima iz Arkadije prepleću se glazba, pokret, ples. Ta slobodna i nesputana stvorenja sigurno su bila sretna bića pa slikar prati njihovo druženje, zavođenje, opuštanje na travi, ples, napitnice. Kad slika u krajoliku kao da unutarnjim bićem slijedi tu neizmjernu slutnju. Možda će zaronjen u svijetli sfumato, ili nad kakvim raspuklim sjenama u realnom krajoliku opet naslikati odjeke tih neiscrpnih vrela koja su nam tako nadomak, s druge strane zrcala.

Postavu prepoznatljiv akord daju iluzionistička raspoloženja, ali se slikar tu ne zaustavlja, nego se njegova pikturalna igra razgranava prateći odraz vidljiva u nevidljivom. Vejzovićeva opsesija počinje od fluidnog temelja svake umjetničke ispovijedi, zaokupljena je tajnom tijela žene. I kad sklada zvučni crtež ili kantilenu od crtovlja, u obilju svakodnevnih poticaja kreativni posao svodi se na jedinstvenu formulu — kako oblikovati eteričnost tijela. Čvrstim rubom crteža, prostorom između linija koje nezaustavljivo poniru u sjenčanja, razmaknuvši gusti namaz boja na rubovima svjetla i sjene, traži, iskušava, univerzalan i živ duh oblika i njegova značenja u prostoru.

Protezanje do skulpture

Na izložbi Munir Vejzović nije krio ni svoju odanost kiparstvu. Vrsno je riješio pitanje smisla plastike koja okuplja silnu spiritualno erotičnu energiju. I tu se uspoređuje s prethodnim vremenima, djelomično prebiva u prošlosti, ali iz snažne ideje protežnosti razvija uvjerljivu poetiku spajajući realno s irealnim.

Tijelo žene modelira u glini, prati ga ritmom zarzuele u mitološkim prostorima uvučen u silnu i strastvenu vrtnju dijelova koji se truse ili kidaju od zakrite vizije. Tajna unutarnjih prostora zaodijeva se obujmom, a taktilnost otvara nove mogućnosti ruci koja istodobno izmiče drugom, zatamnjenom stranom oblika. Nesakrivena težnja za odsutnim redefinira oblik modela, a tijelo se i u skulpturi otkriva kao idealno sklonište za emocije i strasti.

Između šest brončanih izložio je i jednu drvenu, kubističku skuplturu, Juditu, koja otvara posve nove mogućnosti i prodor u neistraženo. Naime, Judita je drukčije zamišljena. To je posljednja, ujedno i najveća skulptura koju je napravio, a složena je od drveta, gipsa, čavala i pleksiglasa, kao svojevrsna posveta Maruliću.

Dugotrajnim procesom slikanja ili oblikovanja Munir Vejzović pokušava dosegnuti potisnutu formu koja ponire i fermentira unutar obilja ponuđenih vizija. U konačnici, nedovršeni potezi, praznine, bjeline platna ili debeli nanosi gline štite od viška konkretnog. Poetska snaga, kao bitni sastojak materije i boje, uči gledanju ispod površine svakoga mita, nepogrešivo vodi u prostore gdje je bliska i neraskidiva veza između zbilje i iluzije.

Andriana Škunca