Apetiti veliki, rezultati...

Apetiti veliki, rezultati...

Predstavljanje projekta Human/Nature, autora Maje i Reubena Fowkesa, jedinstvena je prigoda za upoznavanje mađarske likovne publike s tek manjim dijelom hrvatske recentne likovne umjetnosti

Trafó — House of Contemporary Arts nezaobilazno je mjesto manifestacija suvremenih tendencija u Budimpešti, odnosno u cijeloj Mađarskoj. Institucija se smjestila u prostor trafostanice s početka prošlog stoljeća. Tradicija mjesta zadržana je ne samo u imenu nego i u ideji daljeg procesa proizvodnje kreativne energije unutar svih oblika suvremenog izraza. Temelj funkcioniranja današnje institucije, otvorene u listopadu 1998. godine, jest shvaćanje potrebe drukčije financijske potpore u razvijanju umjetničkog govora, kao i aktivnije međunarodne suradnje, koje je inicirala The Workshop Foundation, osnovana 1992. godine, pod vodstvom Györgya Szabóa.

Predstavljanje projekta Human/Nature, autora Maje i Reubena Fowkesa, jedinstvena je prigoda za upoznavanje mađarske likovne publike s tek manjim dijelom hrvatske recentne likovne umjetnosti.

Kuratore izložbe rukovodila su dva termina koja u suvremenom ambijentu postaju skoro međusobno isključivim suprotnostima. Čovjek i priroda. Pravo dominacije pripada, dakako, čovjeku. Vrlo uspješna iluzija neodvojiva, nadalje, od kategorije kontrole! Određene tendencije u suvremenoj (para)znanosti pokušavaju dokazati da priroda nije manifestacija pukog fizisa, odnosno procesa koji se razvijaju u odnosu na njega, nego da se na različitim razinama događaju vrlo složeni odnosi komunikacije i suosjećanja — termini koje je, opet, privilegirao čovjek.

Human — riječ je čiji imenični i pridjevski status nudi više mogućnosti. Zanimljivo bi bilo primijetiti da nature kao, isključivo, imenična činjenica određuje nešto prvobitnije, temeljnije — bit, karakter. Realitet manevra okrenuo se upravo suprotno od gramatičko-sintaktičkih asocijacija. Fenomenom prirode mnogo više se igralo. Zaštitarski procesi u odnosu na prirodu inicirani su, ali igra je eksperimenta ovog puta neposrednije okrenuta prema čovjeku. Ipak, trebalo je stanovito vrijeme kako bi se konačno shvatila neodvojivost rezultata igara i s jednim i s drugim. Apsurdna je optimistična vijest o regeneraciji europskih šuma, o čemu je nedavno pisao naš ugledni bioetičar, na račun sustavnog prorjeđivanja, odnosno agresivna uništavanja onih sibirskih i tropskih. Pitanje lokalnog i globalnog još sve funkcionira samo na čovjeku prihvatljiv način!

Mogućnost združena čitanja naslova izložbe sugerira uvijek popularni problem ljudske prirode. Tako pogrešno zvuči konstrukcija priroda prirode, dok human nature skoro poprima karakter gotovo institucije. Istraživanja ljudske prirode uistinu su kompleksna, ali često ne pružaju dovoljno mjesta mogućnosti priznavanja priroda drugačijih atributskih određenja.

Koristeći se, upravo, gore navedenim mogućnostima čitanja tih dviju riječi, kustosi izložbe odabiru djela osam suvremenih hrvatskih umjetnika.

Privid mudrosti (Maja Sofija) ideja je koja se očituje kroz tekst, sastavnicu, pak, rada Luka Piplice. Konkretizirajući rad medijem fotografija kojima su glavna tema konavoski čempresi oboljeli od biljnog raka, te snimkom terena na kojem bilježi točke najizrazitijih deformacija, Luko Piplica ističe i vlastitu poziciju umjetnika u ambijentu nesklonu potpori suvremenim sadržajima. Prema riječima samog autora, on koristi freak-show situaciju prirode kako bi posredno dijagnosticirao svoj položaj unutar pasivne okkoline. Dijagnoza stanja evidentira se, dakle, u oba smijera — prema čovjeku i prema prirodi.

Sredstva razna, poruke slične

Polazeći od jestive namirnice (krumpira!), u rijetkom obliku srca (prepoznatljiva ljudskog simbola!), Slaven Tolj iznosi vlastitu situaciju prekida. Rad je određen datumom velike njujorške katastrofe (11. rujna 2001), kojom se prekidaju tisuće ljudskih života i kojom nestaju dvije prepoznatljive vizure grada. Tragično se od pojedinačnog usmjerava prema općem i obratno. Stanje sentimenta čiji postupak rasap pratimo uskoro postaje materijom brze konzumacije.

Simulacija promjene identiteta, koji naposljetku poprima mogućnost stvarnog poistovjećenja prisutan je u radu Okolo naokolo, Sandre Sterle. Svojim radom umjetnica ističe razliku gradskog (tradicija gradskog se mijenja!) i seoskog (tradicija seoskog iščezava!) života. Paradoksalno je to što i jedan i drugi pripadaju kategoriji suvremenosti, samo što ih se sasvim pogrešno definira drukčijim usmjerenjem — progresom prvog, odnosno regresom drugoga. Tema ciklusa na više načina sugerirana radom (kretnjom, stablom, ženom) univerzalna je. Krug je, u ovom video radu, sadržaj kretnje ženskog tijela, unutar kojeg se vrši proces cikličke repeticije, simboliziran, potom, i u osi kretanja — stablu masline.

U radu Ivana Šeremeta apoen stotice agresivno viri iz knjige molitveničkoga formata plave boje. U ideji kolorističke komplementarnosti, može se iščitati, današnja, masovna percepcija crkve kao vrlo uspješna ekonomata. Ili prevladavajući moral. Novi zavjet položen je novcu! Zaštićenost takva odnosa naglašena je staklenom vitrinom. No, fizička zaštita novčanice najvjerojatnije je, ipak, ljudskoj prirodi iskazano nepovjerenje.

Fizička disolucija predmetom je rada Alema Korkuta. Autoportret modeliran u glini autor uranja u vodu. Iniciran je proces višesatna raspadanja. Imperativ sadržaj rada provučen je i kroz naslov — Memento Mori/ja. Sjećanje se obnavlja dokumentacijom procesa kroz video.

Dilema: sigurnost/nesigurnost

Urbanim anđelima postaju slučajni prolaznici na zagrebačkom glavnom trgu. Naime, Viktor Daldon ih, u radu naslovljenom Ka-non, fotografira na način da neonski krug reklamnog logotipa Plive, na zgradi u pozadini, postaje aureolom oko njihove glave. Shema se ponavlja u nizu slučajno okinutih fotografija. Reklamni pano poslužio je, dakle, kao rekvizit simbolike duhovnog aspekta kojim se pokušavaju označiti obični protagonisti suvremene civilizacije. Međutim, duhovnost neonskih aureola upotpunjena je susjednim, reklamnim logom Zagrebačke banke, koja pažnju promatrača preusmjerava na materijalni aspekt temeljen za život današnjice.

Mogućnost kontemplativne koncentracije ljudske prirode pronalazimo u radu Center, Ivane Franke. Ono što izbija u prvi plan tišina je prozračne instalacije, čija pojava biva naglašena aranžmanom svjetla uokolo. Optički elementi, koji se neprestano mijenjaju s obzirom na poziciju promatrača, jedina su komponenta pokreta sadržanog u radu. Čitljiva je ideja usmjerenja iznutra gdje su svjetlosna događanja najintenzivnija.

Pobjedu lijenosti problematizira Denis Krašković. Autor u izložbeni prostor, konačnih vizura, postavlja praznu ležaljku i to pred prirodu, izloženu u znaku repetitivnog niza na zid galerije. Reklamna boja ponovljenog pejsaža te viseća ležaljka sugeriraju ideju neobaveznog dugotrajnog ljenčarenja, koja kao umjetnički iskaz u galeriji doista i funkcionira, međutim, kao stvarno iskustvo ostaje samo neostvarivom mogućnošću. Različite razine realiteta naglašene su tim Kraškovićevim radom.

Ovom izložbom apostrofirano je, prije svega, promišljanje odnosa sigurnosti (tekovina civilizacije) i nesigurnosti (kapric prirode). Civilizacijska sigurnost postala je nesigurnim sustavom, koji je, međutim, aktualizirao, ne baš sasvim jasno definiran, povratak prirodi. Eko-svijest postiže se sustavom informiranosti i obrazovanja. Jednom postignuta trebala bi uvjetovati izbacivanjem hladnjaka iz uporabe. Izložbu Human/Nature moći će u mjesecu rujnu vidjeti i hrvatska publika, u dva izložbena prostora Slavonskog Broda — Muzeju brodskog Posavlja i Galeriji Balen.

Osim navedenog projekta, mađarskoj publici predstavljena je i retrospektiva hrvatske videoumjetnosti naslovljena Frame by Frame, a u izboru Branka Franceschija. Retrospektiva je strukturirana iz dva dijela. Prvi dio obuhvaća radove prve generacije videoumjetnika poput Dalibora Martinisa, Sanje Iveković, Brede Beban, dok drugi dio predstavlja radove druge generacije, među kojima prepoznajemo Renatu Poljak, Darka Fritza, Kristinu Leko, Lalu Raščić.

Dalibor Prančević