Animafest je još svjetsko središte umjetničke animacije

Animafest je još svjetsko središte umjetničke animacije

Možda bi bilo dobro da idućem festivalu umjetnički direktor bude neki totalni stranac, koji ne mora ni znati hrvatski. To mogu biti ljudi koji su autoriteti u animaciji, a koji nisu hrvatski državljani, a to bi sigurno odjeknulo u svijetu i bilo u skladu s ugledom Zagreba

Midhat Ajanović (Sarajevo, 1959), ovogodišnji programski direktor Animafesta, filmski je autor i publicist koji danas živi u Švedskoj, gdje predaje u školi animacije u Göteborgu.

S obzirom da je ovo jubilarno izdanje festivala, možete li se osvrnuti na njegovu prošlost? U kojem smjeru se on razvijao?

— Ovo je jubilarni festival i za mene. Moj prvi festival bio je 1982, a imao sam osobnu povijest na ovom festivalu koja je vrlo zanimljiva. Svih ovih dvadeset godina vezan sam s njim na različite načine, u početku kao obični gledatelj, godine 1982. nastupio sam kao kinoamater, a zatim kao novinar koji je izvještavao za bosanske i švedske listove, te za jednu internacionalnu agenciju. Stalno sam na ovom festivalu, jako ga dobro poznajem i jako mi je stalo do njega.

Mislim da se festival ne razvija previše, on zadržava svoj osnovni koncept, i to je ključ. Iako razgovaramo dan prije nego što je festival završio, mislim da već možemo upotrijebiti riječ ključ uspjeha, zato što je generalni koncept, jezgra ovog festivala, skupljanje, prezentacija i stimuliranje, isticanje onoga vrijednog animacije kao umjetnosti. Animacija je 1972. vjerojatno bila samo umjetnost u kulturnom miljeu, danas je animacija najprije industrija, i samo dio te velike industrije, taj mali umjetnički dio mi ovdje prezentiramo.

Nas ne zanima kako se animacija upotrebljava na webu, u vojnoj industriji, u specijalnim efektima u Hollywoodu — sve je to doduše zanimljivo i mi to možemo prezentirati. No, ono što nas zanima na festivalu ono je najvrednije što je u čovjeku, kako se ideje i emocije izražavaju putem medija animacije, dakle kako animacija funkcionira kao umjetnička forma.

U odnosu na prijašnje izdanje ipak ima novosti u programskoj koncepciji...

— Osnovni koncept razvijamo, jer imamo situaciju da moramo biti bolji od konkurencije na planu ideja, konkuriranje s Annecyjem, festivalom koji ima tradiciju. Danas je u svijetu 96 festivala na kojima se prikazuju animirani filmovi. U Švedskoj, gdje živim, u mom susjedstvu, bio je festival koji je imao veći budžet nego Zagreb, ali nisu uspjeli napraviti svjetski festival. Što se tiče programa Animafesta, on je uvijek noviji, uvijek se dotjeruje, dolaze novi ljudi.

Mislim da se iz programa koji sam osmislio vidi što volim u animaciji, što je meni zanimljivo. Dva su temeljna noviteta ovogodišnjega Animafesta. Prvo, ja, koji nisam državljanin Hrvatske, umjetnički sam direktor, zahvaljujući Animafestu nisam stranac ovdje, no, možda bi bilo dobro da idući festival umjetnički direktor bude neki totalni stranac, koji ne mora ni znati hrvatski i koji bi napravio program. To mogu biti ljudi koji su autoriteti u animaciji, a koji nisu hrvatski državljani. To bi bilo nešto što bi sigurno odjeknulo u svijetu i što bi bilo u skladu s ugledom Zagreba.

Druga novina koja je jako dobro primljena u svijetu animacije, što ćete provjeriti ako otvorite bilo koji web-site ili druge internacionalne medije koji pišu o animaciji, jest uvođenje nagrade za prinos na planu animacijske misli, koju je dobio Gianalberto Bendazzi. Ovaj festival prvi je u svijetu počeo vrednovati i pisanje, mišljenje o animaciji, promicanje animacije u novinarstvu. Mislim da će to postati tradicija festivala.

Neke stvari nisu u programu. Ja se zanimam za manga-anime pa smo prikazali jedan dokumentarni film o tome i prikazali smo najnoviji anime-film Metropolis. Kako sam ja Bosanac, prvi put u povijesti htio sam na jednom mjestu bosanske animirane filmove. Sam sam se iznenadio kako je to dobro izgledalo, jer ih ni ja nikada prije nisam vidio na jednom mjestu.

Tu je animacija s područja gdje ja živim, tj. Skandinavije. Tu je i Poljak Piotr Dumala, moj prijatelj koji pripada toj srednjoeuropskoj tradiciji.

Poseban su dio programa studentski filmovi. Neki od tih filmova rađeni su u vrlo skromnim uvjetima, a neki u bogatoj produkciji...

— Mislim da studenti s kojima ja radim u školi u Göteborgu rade u boljim uvjetima nego što itko radi u Hrvatskoj. Te škole niču kao gljive poslije kiše, a ova moja škola osnovana je 1996. U njoj imamo 35 mm kamere i sva moguća računala. Na zapadu su počeli ulagati u animaciju, ali ne zbog toga što bi nekog zanimala animacija kao umjetnost, nego što animacija postaje veliki biznis svakim danom. Ljudi imaju mogućnost da rade u najboljim uvjetima, oni žive da stvore školovan kadar jer će animacija biti velika industrijska grana, što već dijelom jest. Djelomično se izbrisala granica između profesionalaca i studenata, napose što se tiče ovih malih siromašnih zemalja po Europi. Jedan profesionalac sigurno može imati bolje uvjete od studenata, ali jedan student u Royal College može imati bolje uvjete nego bilo koji animator u Hrvatskoj ili BiH.

Iako se oko toga nismo posebno trudili, činjenica jest da je sve više studentskih filmova. To je fenomen koji traje već desetak godina, nakon što su 1992. tri studentska filma bila nominirana za Oscara, a jedan ga je studentski film dobio. To će se sigurno tako nastaviti. Neki su mi studenati priznali da su došli studirati animaciju zato da bi imali uvjete da naprave svoj film. Tu je i Amerikanac koji je radio kao lutkar u Americi i koji želi napraviti film. Imao je velikih problema kod mene položiti ispit iz povijesti filma jer ga to ne zanima, dok neki drugi upisuju animaciju da svladaju zanat i da bi mogli raditi u velikim firmama, da tamo rade internetske stranice.

Kako vi gledate na hrvatsku animaciju danas?

— Najvažnija je stvar u hrvatskoj animaciji, a hvala bogu da je to još očuvano, činjenica da je ona svjetska. Zagreb, zahvaljujući zagrebačkom festivalu, ne zbog toga što sam ja umjetnički direktor ove godine, objektivno je središte umjetničke animacije na svijetu. Smatram da je teško dobiti bilo koje veće priznanje nego što je Grand Prix u Zagrebu. Ove godine nismo imali problema da dobijemo bilo koga, došao nam je Jurij Norštejn, koji osamnaest godina nije bio ni na jednom festivalu, i to je jako dobro. Zahvaljujući ovom festivalu ljudi imaju priliku da vide najnovije filmove, da uče, tako da se hrvatska animacija vjerojatno može vratiti u sam vrh.

Iako nemam dovoljno informacija da sudim o tome, pretpostavljam da bi trebalo malo proraditi u organiziranosti. Moj je dojam da je veći problem neorganiziranost nego nestašica novca.

Postoje brojni hrvatski animirani filmovi koji su u cijeloj Europi prikazivali ne samo na umjetničkim festivalima, nego i na nacionalnim televizijama, i bili popularni među djecom, poput Baltazara...

— To je potencijal da se zaradi golem novac. Zagreb je uvijek bio fenomen u svjetskim relacijama što se tiče crtanog filma. Relativno mali grad ima golem crtački potencijal. U ovom gradu nastala je Satiemania, nastala je škola crtanog filma, Novi kvadrat, a Zagreb ima i najbolje karikaturiste na svijetu. Ima gradova u kojima sve to postoji, samo što su to gradovi poput Tokija, New Yorka, Los Angelesa koji imaju po dvadeset milijuna stanovnika. Nikakvih problema nema s talentima, s ljudima koji se znaju izraziti, koji mogu brzo naučiti tehnički aspekt cijele stvari, ali pretpostavljam da nešto u organiziranosti zapinje i, dakako, Hrvatska je prošla kroz rat i osjeća posljedice. To je objektivna dimenzija, a vjerojatno i vi znate bolje što je subjektivna dimenzija te priče. Tri filma koja su bila u konkurenciji nitko nije izabrao zbog toga što voli Hrvatsku, nego zbog toga što su to zaslužili.

Za ovaj festival dobro je da se stvari rješavaju same od sebe. Ove godine smo sve izdržali, a ljudi koji poslije dođu ostavit će neke nove tragove i to se sve prezentira. Najvažnije mjesto, gdje se sve to prezentira, jedno od najvažnijih mjesta na svjetu, gdje se ljudi natječu, gdje se dobivaju priznanja i gdje se sve to vrednuje — to je zagrebački festival.

Jeste li upoznati s radom Odsjeka za animaciju pri Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu?

— Da. To je jako dobro i to je trebalo osnovati šezdesetih godina. Više o tome ne bismo raspravljali, to bi bilo normalno. Ne znam zbog čega to nije ranije napravljeno, ali je bolje ikad nego nikad.

Uvijek je moguće napraviti nešto novo, kombinirati tradiciju s najnovijim dostignućima i koristiti to da je Zagreb jedno od središta u svijetu koji nešto znači. Mislim da će se i s razvojem svega ostalog animacija vratiti, možda ne staru slavu zagrebačke škole, koja je u jednom trenutku bila na samom vrhu animacije. To će biti teško postići, ali zašto ne.

Kakav je status animiranoga filma u zemlji u kojoj radite u kinima i na televiziji?

— Hrvatska je bila animacijska velesila za Švedsku, no, oni su sredinom devedesetih naglo shvatili da je animacija nešto na čemu se može zaraditi i počeli su strahovito ulagati u nju. U Švedskoj je bilo nekoliko bljeskova individualnih autora koji su veliki u svjetskim relacijama, no nikad nije bilo kontinuiteta jer animacija nije nosila novac kapitalističkim zemljama i teško je naći nekoga tko bi uložio ako to država neće. Tako je animacija postojala, i postoji tradicija animacije za djecu i jako dobra tradicija komercijalne animacije. No, sve se sredinom devedesetih mijenja i te zemlje poput Švedske, Norveške, a napose Njemačke uskoro će biti animacijske sile, jer oni imaju mogućnost koju Hrvatska nema, a to je da uvoze ljude. Vi ovdje napravite dobrog animatora, a on će sutra otići tko zna kamo. Pretpostavljam da će tu zapuhati neki novi animacijski vjetrovi.

Cijenite li neke od novijih holivudskih animiranih filmova?

— Oduševljen sam filmom Čudovišta iz ormara. To je sjajno napravljeno, simpatično i lijepo. Nisam oduševljen Shrekom, ali ima momenata koji su mi dragi. U Hollywoodu imaju mnogo bolje tehničke mogućnosti, i što je najvažnije, imaju tržište, imaju kina po cijelom svijetu. Teško je natjecati se s njima na tehničkom planu, ali uvijek ima prostora za kreativne ljude. Hollywood je ipak bio najjači šezdesetih godina.

Koji su po vašem mišljenju najjači djelujući animatori danas u svijetu?

— Piotr Dumal veliki je nastavljač poljske tradicije, nizozemski autor Michale Dudok De Wit sa sjajnim filmom Otac i kći, koji je zbilja remek-djelo. Među moje favorite ubrojio bih barem desetak Kanađana, desetak Britanaca, među kojima je i Joanna Quinn, članica žirija, a favorit svih ljudi koji se bave animacijom, Jurij Norštejn, dobitnik je naše nagrade Best of the Best za najbolji film Bajka nad bajkama. Ja pripadam ljudima koji ga obožavaju i, naravno, čovjek koji je dobio nagradu za životno djelo, Paul Driessen, i jedan je od mojih favorita. Pronađen je jedan tekst koji sam pisao prije dvanaest godina u Sarajevu o festivalu, a naslov je bio Nenadmašni Paul Driessen. Jako volim Nedjeljka Dragića, koji je napravio festivalsku špicu i dosta sam pisao o njemu.

Pratite li strip?

— Da, radio sam u Strip Art Featuresu u Sloveniji kao scenarist nekoliko godina. Pomalo se bavim stripom i izlaze mi stripovi po nekim europskim novinama, ali sad mi je to više hobi.

Što ćete raditi nakon festivala? Koji su vaši osobni planovi?

— Hoću završiti svoj roman, a nakon toga mislim završiti doktorat. Imam ideja da radim neki film, možda čak i ovdje u Zagrebu. Ima nekih konkretnijih stvari koje treba završiti. Katapult je roman koji pišem na materinskom jeziku, a doktorat sam radno naslovio John Willson i animirani film, a radim ga na švedskom.

Marijana Lisjak