Za moderno Društvo hrvatskih književnika

Za moderno Društvo hrvatskih književnika

U nas još vladaju regresivni ideološki obračuni, odnosno pitanje je li netko više lijevo ili desno kao kriterij književnoga rada. Zato ono što ja nudim u svom programu nije nimalo originalno: to je samo želja i potreba da se DKH preustroji po modernim i europskim načelima i zahtjevima, vrati svojim izvornim načelima afirmacije književnosti i prava književnika

Pjesnik, esejist i prevodilac Dražen Katunarić (rođen 1954. u Zagrebu) u središte medijske pozornosti dospio je kao kandidat za novog predsjednika Društva hrvatskih književnika.

Katunarić je 1977. diplomirao filozofiju na Svečilištu humanističkih znanosti u Strasbourgu, gdje je magistrirao s temom Dostojevski i filozofija podzemlja. Radio je u NSK i izdavačkoj kući Mladost, a od 1991. do 1993. urednik je hrvatskog izdanja književne revije »Lettre internationale«, a od 1993. do danas glavni je urednik hrvatske književne revije »Most/The Bridge«, koja objavljuje hrvatsku književnost na stranim jezicima. Godine 1995. pokreće dvojezičnu biblioteku Relations, kulturnih veza Hrvatske sa stranim zemljama, u kojoj je izišlo do sada trinaest knjiga. Godine 1996. zajedno s Alainom Finkielkrautom pokreće u Zagrebu časopis »Europski glasnik«, (koji se pod imenom »Le Messager européen« ugasio u Parizu), a od 1999. urednik je knjižnice Društva hrvatskih književnika.

Od 1980. objavljuje pjesme, eseje, putopise, prozu, u hrvatskim i međunarodnim književnim časopisima. Objavio je nekoliko zbirki pjesama (Mramorni Bakho, Pjeskolovka, Himba, Pučina, Psalmi, Strmi glas, Nebo/Zemlja, Lijepak za slavuja, Načitano srce, Parabola), knjiga eseja (Kuća dekadencije, Povratak barbarogenija, Diocletian’s Palace, Zagreb — Split, Priča o špilji), poemu Pjesan o Stjepanu i putopisnu prozu Crkva, ulica, zoološki vrt.

Godine 1984. dobio je Brankovu nagradu za najbolju prvu zbirku pjesama, 1994. Nagradu Tin UjevićDruštva hrvatskih književnika za najbolju knjigu poezije, 1999. Nagradu Europski krug, 1999. Nagradu Matice hrvatske za književnost (za knjigu Lijepak za slavuja), a iste godine dodijeljen mu je red Viteza književnosti i umjetnosti francuskog Ministarstva kulture.

Koje su osnove programa rada DHK koje kao kandidat za predsjednika namjeravate ponuditi Skupštini DHK? U kojim aspektima djelovanja DHK po vama mora najviše promijeniti svoj način djelovanja i na koji način?

— Jednom se nobelovac Heinrich Böll duhovito izrazio da pisci lovore slave moraju umočiti u juhu. Time je htio označiti kraj epohe literarne patetike i preporučio svojim kolegama da uđu u bitku za profesionalizaciju književnoga rada, što je nemoguće postići bez aktivističkog pristupa problemu. U našim uvjetima, to bi značilo da je prošlo epsko razdoblje u evoluciji Društva hrvatskih književnika, kad su se pisci morali boriti za elementarni opstanak hrvatskoga jezika, identiteta i državnopravnog statusa koji pruža demokratski okvir ovim nastojanjima. Osnovne vrijednosti nisu više ugrožene, ili ne u kritičnoj mjeri, i kad bi bile, morali bismo se njima, dakako, opet baviti.

Sada su ugrožena, ako ne i ugašena, autorska prava, oblici samoizražavanja, odnosno ugrožen je integritet i egzistencija pisca kao onog od čijeg rada žive mnogi drugi (tiskari, urednici, grafičari, likovni urednici, mediji, režiseri, glumci itd.) a on sam je na prosjačkom štapu. Većina pisaca danas i nije informirana o svojim pravima, i zbog toga su često laki plijen onih koji ih iskorištavaju. Mnogi od njih prihvaćaju ponižavajuće uvjete koje im nameću izdavači samo da bi se njihovim proizvodi pojavili na tržištu. Postoji nevjerojatno zaostajanje u odnosu na europska književnička društva koja su se organizirala po načelu udrugH individualaca kojima je zajednički cilj promocija književnosti i zaštita intelektualnog vlasništva koje je neotuđivo. Niz je elementarnih prava (minimalni uvjeti i tarife, tipizirani ugovori, posudbeno pravo itd.) na relaciji pisac-nakladnik, odnosno pisac-država, pisac-elektronski mediji, pisac-javne knjižnice koja su postignuta u svijetu zahvaljujući posredništvu i aktivnu stajalištu književničkih organizacija, a da mi uopće ništa o tome ne znamo.

Morali bismo se ugledati na skandinavske uzore književničkih društava, kojima je duga tradicija pomogla da se uspješno nose s problemima vrlo ograničena tržišta i distribucije koji karakteriziraju male jezike i kulture. Mi smo zasada gilda bez tarife, a ne nezaobilazni partner i čimbenik u kreiranju kulturne politike, što bismo htjeli biti. U nas još vladaju regresivni ideološki obračuni, odnosno pitanje je li netko više lijevo ili desno kao kriterij književnoga rada. Zato ono što ja nudim u svom programu nije nimalo originalno: to je samo želja i potreba da Društvo hrvatskih književnika preustroji po modernim i europskim načelima i zahtjevima, vrati svojim izvornim načelima afirmacije književnosti i prava književnika. Uostalom, piscima je rad vezan za prokletstvo esencijalne samoće, da upotrijebim jedan Blanchotov izraz, i zato se nerado udružuju, a moraju se udružiti jer su kao pojedinci preslabi postići neke zajedničke ciljeve i jer je udruživanje moćno i često jedino sredstvo djelovanja. Stvarnost ih na to prisiljava.

Kako vidite razvoj tradicionalnih aktivnosti DHK?

— Dakako, spomenuti prioriteti ne gase postojeće i tradicionalne djelatnosti DHK u funkciji valoriziranja književnosti, poticanja književne memorije, organiziranja domaćih i međunarodnih festivala literature, promotivnih aktivnosti, kvalitetnog nakladništva itd. Zagrebačke književne razgovore valjalo bi podići na razinu organizirane institucije kojoj se koncepcija neće mijenjati iz godine u godinu, ovisno o izboru voditelja. Nego bi voditelj imao mandat na četiri godine (kao da je urednik časopisa) i provodio koncepciju upravnog i organizacijskoga odbora. To je strašno važno zbog kontinuiteta i pravovremenog osiguranja sredstava, tako da se ne dogodi, kao što je sada slučaj, da sadašnji predsjednik još nije ni pokrenuo tu točku dnevnoga reda za ovogodišnje Zagrebačke književne razgovore, a već je lipanj pa je sada možda i prekasno išta organizirati za kraj godine. Zapravo, trebalo bi vrijediti pravilo da čim jedni Razgovori prođu počnu pripreme za druge. Tako se pripremaju ozbiljne manifestacije. Cilj je da Zagrebački književni razgovori budu važna međunarodna spona hrvatskih i stranih pisaca, redovita i ujednačena po kvaliteti, ne samozatvorena, nego izazovna i poticajna za književnu publiku, kao što se to dogodilo jesenas.

Vrlo je važno ustrojiti i zakladu za prevođenje hrvatske literature, o čemu već postoje konkretni dogovori s Hrvatskim centrom PEN-a, koji je već poduzeo važne korake u tom smjeru. Naime, časopis »Most« nije dovoljan, on može biti samo komplementaran cilju koji je zajednički: što više prevedenih hrvatskih pisaca i knjiga koje cirkuliraju u normalnoj knjižarskoj distribuciji europskih i izvaneuropskih zemalja. To se može postići kvalitetnom zakladom (prijedlog je da se ona nazove Antun Šoljan ili Kamov), koja će postati neka vrst literarnog agenta s misijom posredovanja između pisca, prevoditelja i stranog nakladnika.

Na koji način planirate revitalizirati Klub DHK?

— Nekoć je Klub književnika bilo kultno mjesto u kojem su se okupljali ne samo književnici nego i ljudi, recimo to tako površno, iz javnog i kulturnog života.

Sjećanje na atmosferu koja je tada vladala još je živo. Sjećam se, mnogo se i bučno debatiralo, unatoč tvrdim, policijskim vremenima, i ljudi, kad bi se našli, spajali su stolove. Drugi, oprezniji ili samozatajniji, igrali su šah. Sada je to uvečer posve sterilno mjesto, kamo i ne zalaze kulturnjaci. Trebalo bi ih privući popustom na konzumaciju, ali i atmosferom, živim sadržajima. U Zagrebu ima nevjerojatno mnogo kafića i restauranta, ali ne i lokala s identitetom. Zašto se nakon koncerta ili kazališne predstave ne bi u Klubu okupljali pisci, glumci, novinari, režiseri, prevoditelji ili, općenito, ljudi koje pisana riječ na ovaj ili onaj način povezuje i ostali kojima odgovara takvo društvo. Francuzi prave razliku između dinera i soupéa, između večere i večere nakon nečega, kad se odluče izaći. U zagrebačkim večerima i noćima nema se kamo otići. Vlada pustoš koju ne može nadomjestiti sjaj mramora i mesinga malobrojnih otvorenih kafića. Klub DHK mjesto je na najelitnijem položaju i ne treba ga prepuštati rijetkim gostima dubljeg džepa, ono je potrebno piscima i Zagrebu.

Očekujete li na Skupštini ipak protukandidata? Bojite li se mogućnosti ozbiljnijeg rascjepa u članstvu DHK-u nakon Skupštine?

— Za vrijeme i nakon Skupštine. Ja sam već javno zamolio akademika Mihalića da povuče ostavku i vrati se kao protukandidat u normalnu izbornu proceduru kako ne bi došlo do poremećaja u kontinuitetu. Kako bi sve prošlo mirno i legalno. I, što je još važnije, kako se s njegovim odustankom ne bi stvorila mogućnost izazivanja dilema u pravnoj interpretaciji statuta, sa svrhom galvaniziranja pa podvajanja članstva na pobornike i protivnike, stvaranja nahuškane atmosfere obračuna, i izravna provociranja rascjepa.

Ovo što govorim važno je radi očuvanja legalne, odnosno staturane zaštite Društva hrvatskih književnika od nedemokratskih metoda. Odluke Plenuma konačne su po Statutu i ne mogu se mijenjati, jer bi se morao mijenjati i Statut, što čini se akademik Mihalić priželjkuje. Rascjep u DHK može izazvati samo onaj koji se drži monarhističke formule — nakon mene potop. Nadam se da Mihalić neće biti toliko neodgovoran da nas sve dovede pred dilemu: ili ja i moji ljudi ili propast. Ili smo predsjednik — mi, ili će to biti kaos i anarhija, kao što je najavio u svojoj izjavi. Da bi pobijedila čisto politička logika protiv koje sam se i pobunio: neka Društvo hrvatskih književnika bude mrtvo, ustajalo, bez inicijative, bitno je da je hadezeovsko. Sudeći po prijetećem hladnoratovskom vokabularu koji je uporabio uvaženi akademik, čini mi se da je on promašio vrijeme u kojemu živi, zamijenio ga s vremenom kad su se članovi društva pretvarali u punjene lutke, a udruge svodile na na stado plašljivih životinja kojima je vlast pastir. Mihalićev napad nije bio samo osoban nego je to bio i atak na demokratičnost izbora u DHK.

Sad čujem, doduše samo neprovjerene kuloarske priče, da se Mihalić doista povlači iz igre, ali ne zato što je bolestan pa ne može sudjelovati na izborima s obzirom na visoke godine, nego vrlo aktivno, iz pozadine sprema određene manevre koji će ići u njegovu korist, a bez njega. Uostalom, vidjet ćemo vrlo brzo jesu li te glasine točne. Meni je osobno najviše stalo da se Društvo hrvatskih književnika održi, odnosno ne razlomi na nekoliko malih, odijeljenih i neprijateljskih društava koja bi živjela svako na svojoj strani. To se i dogodilo u većini bivših socijalističkih zemalja koje nisu znale prevladati autoritarno naslijeđe i ta su društva zasnovala svoje postojanje na ideološkoj podlozi. Opet bi se rasipala energija i pisci ne bi zajednički mogli napraviti nikakav važniji projekt.

Smatrate li problematičnim da književnici koji su aktivni i istaknuti članovi političkih stranaka budu u Upravnom odboru DHK?

— U politici najčešće vlada tehnika stjecanja i održavanja vlasti, ona se bavi odnosima moći, a pisci praznim komadom papira i sobom. Kad pisci zaborave na svoje likove ili pjesme koje pišu i okrenu se stvarnosti u kojoj su ne samo materijalno frustrirani, shvate da moraju nametnuti pravila igre političarima kad je riječ književnosti i općenito kulturi, a ne da budu njihove produžene ruke. Današnje Društvo hrvatskih književnika oboljelo je od ideologizirajućeg brbljanja i onemoćalosti, to je i zatvoreno društvo koje više skrbi o diskriminaciji drugih pisaca po izvanliterarnom predlošku nego o promociji njihova djela i zaštiti njihovih prava. Kad pisci postanu eksponenti jedne politike ili promicatelji ideologije jedne stranke, to onda postaje katastrofa za književnost. To je onaj kobni krug iz kojeg DHK ne može izaći da bi bilo ono što jest, odnosno postaje glavna kočnica u naporu da se pisci izbore za svoja cehovska i sindikalna prava koja im pripadaju. Meni je stalo da, ukoliko mi se ukaže prilika, DHK pokušam osloboditi zagrljaja politike. To istodobno ne upućuje na želju da budemo društvo apolitičnih i apstraktnih pisaca koji nastanjuju veliki bjelokosni toranj.

Svatko od nas ima svoja politička stajališta jer živi u danom prostoru i vremenu, ali je bitno da se u toj udruzi poštuju načela tolerancije i političke korektnosti. To je i povijesni proces. Nakon pada totalitarizma jačaju političke stranke, ali to nije dovoljno jamstvo za proboj istinske demokracije i pluralizma. Moraju jačati i udruge koje glasno prenose drukčije poruke, poruke onih pojedinaca koji ne sudjeluju izravno u politici. Dapače, poželjno je da u zaista razvijenijoj varijanti građanske demokraciji bude, između ostalih, zadovoljen i izvorni politički smisao takvih udruga da formuliraju nijansirano gledište na određeni društveni ili politički problem, za razliku od stranaka u kojih prevladava reduktivna, manihejska i bipolarna svijest (ljevica-desnica), koja bi se pučki zvala kao na panju.

Koji su vaši osobni, unutrašnji razlozi prihvaćanja kandidature za mjesto Predsjednika DHK?

— To što sam ja kandidat za predsjednika više je splet okolnosti nego jasno izražena želja ili skrivena ambicija. Ukoliko u njoj ima i primjese onog dubrovačkog pravila: Obliti privatorum, publica curate! To je i svijest da moje urednikovanje u DHK ne može pokrenuti stvari naprijed, a ni promijeniti ugođaj sputanosti, bespomoćnosti, ideoloških himera, i općenito atmosferu u kojoj nema ni širine, slobode ni kreativne inicijative. S druge strane, predsjedničko mjesto u DHK nije plaćeno, nema limuzina, crvenih tepiha, neke stvarne moći, jer Upravni odbor može uvijek nadglasati predsjednika. To je više pozicija za djelovanje, jedina vjerodostojna, a ne pozicija vladanja i manipuliranja ljudima kojoj teže političari. Ušao sam u tu igru iz dišpeta, kako to vole reći Dalmatinci, više nego što sam to u sebi želio. Jer sam se bojao da, ukoliko se to i ostvari, više neću biti ono što jesam. Nisam ni sklon medijskom i javnom egzibicionizmu. To nije moj temperament, u pubertetu sam sanjao biti svjetioničar, i ostala mi je ljubav prema osami i, od Koestlera, podjela intelektualaca na komesare i povučene jogine. Ja sam trebao biti ono drugo, jer nisam vjerovao da osobni angažman ima nekog smisla. Bio mi je i ostao stran, baš antipatičan Sartreov pojam angažmana i angažirane literature. Mislio sam da je pisanje i umjetničko djelo kao takvo jedini prihvatljivi oblik angažmana, a sve drugo demagogija i laž. Ali sad priznajem da sam se prevario. Život je djelatnost. I vjerujem u vrijednost osobnog i intelektualnog pokretanja iz sfere privatnosti u sferu javnosti ukoliko ono ima jasnu svrhu.

Nakon ove prašine što se podigla oko DHK vidim da ima. Nešto će se morati promijeniti, prije ili poslije. Čak i da izgubim izbore, više ništa u DHK neće biti isto. Mehanizmi političke instrumentalizacije razgolićeni su. A i kralj je obnažen. Time se potvrđuje najvažnije umjetničko pravo, koje Saint-Beuve definira kao pravo na razgolićivanje. To isto pravilo vrijedi i za druga područja, gdje sam po drugima shvatio korist od nezavisnoga, individualnog djelovanja sa svrhom. Pogledajte samo jedan biblijsko-juditski primjer soteriologije koji se odvija pred našim očima, sada i ovdje. Jedna osoba želi spasiti svoj grad od neobarbarskog uništenja, najezde arhitektonskih vandala koji su udruženi s političkim mešetarima i američkim kapitalom. Uložila je svu svoju energiju u to s pomoću nejaka oružja vaših niskotiražnih novina, pri čemu je iskoristila to isto pravo na razgolićivanje koje se pokazalo moćnim. Grad se zove Split, osoba Jelena Hekman, a projekt devastacije grada AFCO. Ako uspije u toj plemenitoj namjeri, onda ima smisla boriti se i izložiti. Za nešto što je svima važno.

Koliko bi DHK mogao i trebao izdavati knjiga godišnje i tko bi prema vašem mišljenju trebao odlučivati o izboru naslova za objavljivanje?

— U slučaju da postanem predsjednik DHK, ne bih osobno inzistirao na ambiciji da postanemo veliki izdavač poput Matice hrvatske, jer to nije naša osnovna djelatnost. Važnije od toga jest da objavljujemo kvalitetna i probrana djela i održavamo visoku razinu časopisne produkcije (»Republika«, »Most«, »Europski glasnik«) te tiskamo rukopise vrsnih hrvatskih pisaca, u određenom postotku i stranih. Zalagao bih se i da mlađi književnici osnuju svoj časopis u okrilju DHK. O izboru naslova za objavljivanje trebalo bi odlučivati isključivo uredništvo koje je imenovao Upravni odbor s određenim mandatom. Ukoliko se pokaže da ono nije na visini povjerene zadaće, valjalo bi tražiti promjene.

»Europski glasnik« vrlo je kvalitetno osvježenje u hrvatskoj periodici. Što smatrate ključem uspjeha njegove koncepcije, kako dolazite do kvalitetnih tekstova i što spremate za idući broj?

— Ključ je možda koncentracija dobrih književnih i esejističkih tekstova na jednom mjestu, i to u integralnoj verziji. I sama ekskluzivnost časopisa, koji izlazi samo jednom godišnje. Zatim, drugi časopisi nude ulomke, fragmente, a mi sve spajamo u cjeline, koherentne tematske blokove. I tu pokušavamo pokriti različita područja, osim književnosti i arhitekturu, političku filozofiju, glazbu, likovnu umjetnost. Dosta zanimanja pobudili su i naši polemički dossieri o krucijalnim temama današnjice, kulturne i političke. Dakle, interdisciplinarnost i interakcija samo su neke od formula uspjeha.

Ali o tome neka vam više kažu čitatelji, zašto ga vole. Meni je u ovom trenutku važno reći da »Europski glasnik« nije samo časopis, nego i druženje, te može poslužiti i kao model otvorenosti i demokratičnosti koju priželjkujem u DHK. Naime, u drugom broju, 1997 godine, »Europski glasnik« izišao je s programskim tekstom Izdaja intelektualaca Juliena Bende, odnosno aktualizirao jedan od najglasovitijih plaidoyera nezavisnosti intelektualaca od političkoga angažmana. Premda je Benda napisao tu knjigu daleke 1927. godine, on je primjenjiv na mnoge povijesne situacije, a vrlo je aktualan i danas u Hrvatskoj, kad god je riječ o abdikaciji kritičnog mišljenja i slobode koja obuzme inteligenciju. Intelektualac mora postaviti duhovne vrijednosti iznad temporalnih i nacionalnih. On se definira pripadnošću istini, pravdi i razumu, ali ga nacionalni realizam tjera da te vrijednosti stalno izdaje. I to najviše kad je u pitanju njegova domovina: ona je sveta i uvijek u pravu i onda kad je očigledno u krivu. Po Bendi je intelektualac izdao kad je pristao da nacionalne vrijednosti postanu apsolutna mjerila istine, pravde i razuma, i sam pridonio da se njihova misao i riječ više ne cijene jer su u funkciji neke ideologije i partije. To su neke od programatskih misli koje izriče Benda, ali koje su i credo časopisa. Preneseno u naš današnji kontekst, Društvo hrvatskih književnika bit će dobro ustrojeno tek kad prestane izdaja intelektualaca koju nemoćno gledamo oko sebe.

Što biste još učinili u vezi s predstavljanjem hrvatske književnosti u inozemstvu i njezinim objavljivanjem na stranim jezicima?

— Kad je već tako formulirano pitanje, mogao bih vam odgovoriti sa ne znam što bih više učinio, barem što se tiče konkretnih primjera koji to najzornije pokazuju. A izabrat ću kao ilustraciju, i zbog konteksta ovog razgovora i sadašnje situacije u Društvu hrvatskih književnika, svoj urednički odnos prema djelu akademika Mihalića. Važno je napomenuti da su izdanja »Mosta« posvećena Slavku Mihaliću (The Bridge Literary Magazine, broj 1-2/1998« na engleskom jeziku koji je znalački uredila Tea Benčić Rimay i zbirka pjesama Der verführerische Wald (1995), u vrsnu prijevodu Mate A. Ivandića, koja sam potpisao kao urednik, objavljena prije nego što je Mihalić stao ne čelo DHK, dakle isključivo iz razloga promicanja njegova djela u svijetu i bez ikakva osobna interesa. Prema onom što sam poslije neformalno čuo od Iztoka Osojnika, direktora Vilenice, i Bogomila Đ uzela, direktora Struških književnih večeri, vrsnoća Mihalićeva pjesništva, ali i opsežna monografska izdanja tiskana upravo u »Mostu« bila su nezaobilazni čimbenik u prezentaciji autora prilikom odluke o dodjeljivanju nagrade Vilenica i Vijenac struških večeri. Zahvaljujući njima dobio je pozivnicu na poznati međunarodni festival u Rotterdamu, kad su Tatjana Daan, direktorica festivala, i Victor Schiferli, dobili uvid u cjelinu njegova opusa.

Uz »Mostove« publikacije, spomenut ću i rad na redakciji, lekturi i recenziji francuskog prijevoda Mihalićeve knjige Examen du silence izvrsne prevoditeljice Vande Mikšić, u izdanju Konzora, te njezinoj veoma uspješnoj prezentaciji na pariškoj Sorbonni, u kojoj sam i sâm sudjelovao u svibnju 1999. To je očigledno bilo moje zaplotnjaštvo koje mi se sad vratilo u glavu. Štoviše, to samo dokazuje ono što inače mislim da je najnegativnije u hrvatskom mentalitetu i o čemu je izvrsno pisao i govorio Miroslav Krleža. Mnogi se hrvatski pisci raznježe i padnu ti u zagrljaj kad nešto učiniš za njih, pogotovu ako sustavno radiš na prezentaciji njihova djela, što je njima najvažnije. No, pokaže li se da misliš drukčije od njih, i da ne prihvaćaš ulogu njihova čovjeka koju su ti namijenili, (a pritom mislim na Mihalića otkako je u lipnju 1999. postao Predsjednik DHK), sposobni su istog časa to zaboraviti, uzeti toljagu i raskoliti ti glavu. I zato je ovaj primjer najilustrativniji odgovor na vaše pitanje. Jer, valjalo bi, glede predstavljanja hrvatske književnosti u inozemstvu i objavljivanja na stranim jezicima, i za druge hrvatske pisce koji to djelom zaslužuju učiniti isto što je redakcija »Mosta« napravila za Slavka Mihalića. Međutim, ruku na srce, to je iz financijskih, kadrovskih i temporalnih razloga gotovo nemoguće, pa činimo ono što možemo u okviru skromnih mogućnosti koje su nam unaprijed zadane u programima Ministarstva kulture i Ureda za kulturu Grada Zagreba, koji nam posljednjih godina daju znatno manje umjesto da nam osiguraju više novca.

Koja nova izdanja planirate u biblioteci DHK Relations?

— Do sada je izišlo trinaest knjiga dvojezičnih kulturnih veza, a moglo bi ih izići još barem pedesetak da iscrpimo barem one važne zemlje s kojima je Hrvatska stoljećima gajila književne i kulturne kontakte. Sada su na redu Hrvatska/Indija i Hrvatska/Grčka

Biste li željeli mlade pisce okupljene oko FAK-a u članstvu DHK, a ako da, kako ih namjeravate privući i je li moguće da DHK objavljuje i njihova djela?

— FAK je stekao identitet kao alternativna grupa DHK-u, veoma propulzivna za književnost. Od FAK-ovih inicijativa imaju koristi oni sami, ali i drugi, jer su oslobodili potisnutu energiju pisanja. Njihova javna čitanja u posebnoj atmosferi klubova i neformalan pristup književnosti učinili su veliku uslugu u populariziranju književnosti, najviše u mladih ljudi, na kojima literatura ostaje. Oni su time uvećali značenje književnosti, koje je bilo znatno marginalizirano u posljednje vrijeme, svedeno isključivo u akademske, muzejske i specijalističke okvire samopromocije te male zatvorene enklave. Zatim, povećali su interes za domaćega autora, odnosno praćenje hrvatske književne produkcije u širim krugovima, u čemu nisu uspjeli ni filmaši, glazbenici pa ni likovnjaci na njihovim područjima. Od književnih akcija fakovaca imali su posredno velike koristi i tzv. etablirani pisci jer su im, via negativa, podigli rejting, stvorili stanje književne konkurencije i plodne napetosti. Dakako, to je oslobodilo i zavidne strasti isključivosti, statusa i prestiža.

Svjestan sam da bi ulazak fakovaca u DHK došao u obzir samo kad bi oni u tome našli svoj interes, kad bi se ta udruga iznutra transformirala po onim profesionalnim i sindikalnim kriterijima o kojima sam govorio. Tada ne bi izgubili nimalo od svoje alternativne ekskluzivnosti, a i udruga bi profitirala od njihovih cehovskih inicijativa. Na taj način možda bi se prevladalo i to stanje bipolarnosti: truli establišment — živa alternativna scena, koje je tipično tranzicijsko, i na duge staze ipak kontraproduktivno i manihejsko za književni život. Neki od njih i danas su članovi DHK, doduše, s pravom oporbeno nastrojeni, poput Jergovića i Radakovića. I zato je moj odgovor, nakon svega što sam rekao, ovaj: kolektivno učlanjenje fakovaca u DHK uopće nije moj programski cilj! Dakako da bih htio privući fakovce da dođu u Društvo, ali ne jeftinim zavođenjem, i ne isključivo oni, nego i pisci iza kojih ne stoji nijedna određena grupa, književna ili politička. Pravo stanje živosti nastupilo bi tek kad bi i pisci kao individualci, bilo da su članovi nekog senakla ili nisu, dakle pisci koji se osjećaju isključeni na ovaj ili onaj način, lišeni pokroviteljstva grupe koja ih kritički valorizira i krči im putove, bez obzira na generacijsku pripadnost ili ideološko uvjerenje, našli svoj motiv da unaprijede rad društva. Tada bi se Društvo profiliralo u svojoj širini i demokratičnosti, pa bi i njegov utjecaj mogao biti znatno veći. To bi se sigurno odrazilo i na razgranati pluralizam u izdavačkom sektoru.

Kako komentirate početak objavljivanja nove hrvatske književnosti, poezije i kraćih proznih zapisa, na Internetu?

— To je vrlo bitno. Godinama sam se u DHK borio za tako nešto uz užasne otpore, tako da do dan-danas Društvo hrvatskih književnika nema ni svoju web-stranicu ni e-mail, drugim riječima, još živi u 19. stoljeću. Uskoro će se, sudeći po najavama, nešto ipak pojaviti. Kako DHK godinama nije otvarao svoju stranicu gdje sam predvidio link za naša izdanja, otvorili smo domenu, našu web-stranicu (www.most.com.hr i e-mail eurglasnikŽmost.com.hr). Na njima već objavljujemo i u budućnosti želimo još i više objavljivati online-prijevode hrvatskih pisaca na strane jezike i tako izići iz rezervata koji nam je unaprijed dosuđen lošom distribucijom naših publikacija u svijetu. Mislim da je internetska umreženost osobito važna za male narode i njihove književnosti jer je i to vrlo djelotvoran način dokazivanja postojanja i raznovrsnosti književne produkcije. Internet može biti sredstvo nevjerojatnih mogućnosti, priručna biblioteka s mnoštvom nepredvidivih pikanterija. Njegova je prednost što nema dominacije politike na njemu, i što čovjek može birati što će pretraživati.

Jednom sam slučajno nabasao na web-stranicu koja se bavila bibliotekom Danila Kiša. Mogao sam preko Interneta saznati koje je knjige Danilo Kiš imao u svojoj privatnoj biblioteci. To me oduševilo. Dakako, svjestan sam da ljudi ne idu čitati književnost na ekranu, nego im je više potrebna informacija i kraći članci. Ali je isto tako dobro da klasična i moderna djela hrvatske i svjetske književnosti budu u svakom času dostupna na mreži. Zato i pozdravljam tu inicijativu mladih.

Kako komentirate prijedlog o novim doprinosima na autorske honorare i kako bi se oni mogli odraziti na položaj pisaca?

— Oni mogu imati isto tako razorne posljedice kao što je to svojedobno imao PDV na knjigu. Konačni je rezultat gušenje kreativnih napora i pokušaj da se od umjetnika naprave činovnici gogoljevskoga tipa. Iz tog prijedloga vidi se sva osionost birokratskog odlučivanja, nerazumijevanje i prezir prema umjetnosti općenito, ne samo književnosti. Umjetnost se tretira kao naplativa roba bilo koje vrste, a umjetnik kao postolar. Treba podsjetiti te prepotentne birokrate u kulturi da Shakespeare ne vrijedi isto kao i par cipela kao što su to svojedobno zagovarali ruski nihilisti. U prvom redu zato što umjetničko djelo i kreacija nisu nešto što se može konzumirati, potrošiti, baciti i zatim kupiti drugo. Primjerice, vrijednost knjige ne može se mjeriti po tome koliko je u nju uloženo papira, pauseva ili tiskarske boje. Knjigu čovjek nikada ne potroši i zato je i čuva na svojim policama kao nepotrošivu vrijednost. Da bi je mogao ponovno uzeti u ruke, ili da ostane u naslijeđe idućim generacijama. Ista je stvar i s filmovima, likovnim djelima, koncertima i predstavama na sceni, koje trajno ostaju zapisane u memoriji. Tko to ne razumije, tko ne pravi tu bitnu razliku, ne može više nevino vladati.

Zašto su neki vaši istupi antiavangardistički?

— Zato što se prema avangardi osjećam dekadentno. I zato što je avangarda bila često ideologizirana, nosila je brkove, kao što to veli Baudelaire, začetnik modernizma, zbog militarističke etimologije i djelovanja. Moja je pozicija eliotovska, negdje na spoju tradicije i moderniteta. Tradiciju shvaćam kao pustolovinu, a ne kao muzej koji treba zapaliti. Dakle, borhesovski. Modernitet shvaćam kao izazov i čudesnu poetiku između spleena i ideala, koji dobiva puni sjaj tek kad se osobodi prizvuka političke borbe.

Koje književne časopise čitate s osobitim zanimanjem?

— Ovisi o sadržaju časopisa od broja do broja. Najviše čitam »Republiku«, »Godine nove«, »Kolo«, »Quorum«, nedavno sam dobio broj novoga »Kamova«, koji je vrlo zanimljiv, ili pojedina izdanja izvan Zagreba »Zadarska smotra« ili »Čakavska rič«, a nedavno mi je došao u ruke, dobrotom Tomice Bajsića, i bilten Franjevačke teologije iz Sarajeva, u kojemu se mogu naći iznimno sadržajni eseji.

Što najviše volite pročitati u novinama za kulturu?

— Dobre književne recenzije i provokativne tekstove. Volim pročitati i eseje o temi koja me zanima.

Kako ocjenjujete pojedine emisije o kulturi na televiziji?

— Pola ure kulture i Pozivnica često su medijski uspjele emisije, ali bi njihova vrijednost najviše došla do izražaja kad bi bilo i drugih. A drugih praktički nema, pa one postaju rezervati kulture. Televizija je općenito najmoćniji medij i kanta za smeće. Sve ovisi o osobama koje vode programe. Kad se u jednoj osobi spoji fanatik književnosti i medijska sposobnost, onda od toga ima koristi ponajviše literatura. Bernard Pivot svojim je emisijama Apostrophes u Francuskoj učinio veću uslugu književnosti nego mnoštvo dobrih knjiga koje su ostale bez ikakva odjeka. A Tonko Šoljan se u odnosu na medije volio sjetiti Don Kihota. koji je jednom rekao »nije kriva svjetina koja iziskuje gluposti, nego su krivi oni koji ne znaju ništa drugo da joj pruže«.

Da, na televiziji se često nudi glupost i kič-glamour s isprikom da je masa ta koja to traži, i da je to zakon medija. Oni koji prave programe i određuju minutažu i termine kulturnih emisija misle da je masi gledatelja književnost posve nerazumljiva, čak i ako je medijski dobro prezentirana, pa guše i ono malo što se radi. To je bila sudbina emisija Knjigom u glavu i mnogih drugih. Po tome se vidi da televizija često svjesno radi na književnoj analfabetizaciji svojih korisnika, što je i pridonijelo ovako sramnu položaju kulture.

Smije li top-lista prodaje biti glavni kriterij vrednovanja knjiga u udarnoj emisiji o kulturi?

— Objavljivanje top-lista više shvaćam kao način populariziranja, a ne vrednovanja književnosti, poticanje ljudi da kupuju knjige, ali se istodobno na osnovi njih dobro može razlučiti, ukoliko su objektivne, kakva je čitalačka kultura i obrazovanost našega puka. Naime, mnogi od naslova koji tjednima ne silaze s top-liste često pokazuju porazno stanje u recepciji prosječnoga hrvatskog čitatelja. Industrijalizirani roman, manufakturne biografije, novinarstvo pretočeno u brzo sklepane knjige, dokumentarne reportaže, onaj tip djela koja je Werfel još davno prikazivao kao atmosfersko i kulturno zagađenje postaju dominantni, što je razlog zabrinutosti. Da se rade top-liste čitanosti u bibliotekama, situacija bi vjerojatno bila slična.

Školovali ste se u inozemstvu, u Strasbourgu. Možete li nam prenijeti neka korisna iskustva iz njihova sustava visokog obrazovanja?

— Za razliku od našeg studija, koji pruža možda sustavnija znanja iz pojedinih disciplina, s akcentom na usmenoj provjeri, francuski model visokog obrazovanja drži se kartezijanske škole misli i kritičkog mišljenja i zasniva se na ovladavanju pisanim oblicima. Temelj studija nije toliko savladavanje prijeđene građe koliko razvijanje sposobnosti pojedinca da samostalno misli o programskoj temi i da to svoje mišljenje precizno izrazi u zadanim okvirima tzv. disertacije. Drugim riječima, tu nema mogućnosti za impresionističke odgovore na zadanu temu, nego se od studenta traži stroga artikulacija misli. S onom obrazovnom prtljagom koju sam ponio iz Hrvatske bio sam u početku dosta izgubljen. Tek u Strasbourgu naučio sam pisati. Profesori su mi rekli da moram naučiti pisati, ne seminarski, ne štreberski, ni eruditski, nego kao da će ono što napišem sutra biti objavljeno u stručnom časopisu. Njihova je ocjena bila — objavljivo ili neobjavljivo, a ne jedan ili pet. U tome se, najkraće rečeno, sastoje bitne razlike. Recimo da je u Hrvatskoj ponor koji dijeli gimnazijalca od svršenoga studenta, sličan onome koji diplomiranog stručnjaka dijeli od pisane provjere i primjene stečenih znanja. Iz tog razloga imamo danas mnogo intelektualaca s diplomama koje nisu ni u kakvoj funkciji.

Pjesnik ste, prevodilac, esejist... Na kojim tekstovima i djelima danas radite? Što ćemo moći čitati u skoroj budućnosti?

— Nedavno mi je u biblioteci Jutra poezije koju vodi Saša Meršinjak izišla nova zbirka poezije s naslovom Parabola. Ona se vjerojatno i ne može nabaviti po knjižarama, nego cirkulira od ruke do ruke i po krčmama. Što je možda i bolje, jer rijetko tko i kupuje poeziju u knjižari. Nakon dvadesetogodišnjeg bavljenja poezijom, esejima i putopisima, sve se više približavam prozi. I već se tri godine mučim s jednim romanom kojim nisam zadovoljan, te stalno odgađam njegovo objavljivanje. Ali nadam se da ću ga predati na jesen. Pripremam još i knjigu priča.

7. lipnja 2002.

Razgovarao Zlatko Vidačković