Vrtloženje mogućnosti, bogati izvodi

Vrtloženje mogućnosti, bogati izvodi

Renate Lachmann, Phantasia — Memoria — Rhetorica, izbor i prijevod Davor Beganović, Matica hrvatska, Biblioteka Parnas, Zagreb, 2002.

Radovi su objavljeni u posljednjih desetak godina, izabrani iz knjiga, zbornika, časopisa i predavanja i grupirani oko tri tematska žarišta. Autor izbora i prevoditelj Davor Beganović promišljeno ih je rasporedio kako bi uputili na skrivene veze i prepletanja među naizgled odvojenim područjima autoričina interesa.

Svaki se od triju naslovnih pojmova pri pažljivijem promatranju očituje prelomljen drugim dvama pojmovima, što u njemu otvara paradoksalan rascjep, dvosmislenost, neodlučivost. Tako npr. retorika otpočetka dvojako konceptualizira fantazam: Aristotel kao predočenje nečega izgubljenog i odsutnog, koje ima nužnu arhivsko-mnemoničku funkciju, a Kvintilijan kao himbenu sliku koja potuđuje, unakazuje, izopačuje i krivotvori ono što predočuje. Iako oba značenjska aspekta ostaju stalno latentna u pojmu fantastike, prevladavanje jednoga od njih određuje njezinu sudbinu u pojedinim povijesnim razdobljima čineći da fantastika opstoji bilo kao apokrifno, ezoteričko, hermetičko i magijsko znanje ili kao priznata književna praksa koja sučeljava kulturu s njezinim dugotrajnim strateškim zaboravom.

Paranoik i fantastičar

No čak i kada dobiva službeni status kao pohranjivač kulturalnoga pamćenja zajednice, npr. u slijedu sloma retorike potkraj 18. stoljeća, fantastika se ne uspijeva osloboditi dvosmislena odnosa prema numinoznom drugome što ga uprizoruje. Ona s jedne strane prekoračuje logiku zdrava razuma kako bi legitimirala postojanje toga drugog, bilo da je ono prodrlo u zajednički život u obliku kakva neobjašnjiva vanjskog užasa ili u unutarnjem obliku sna, halucinacije, groznice ili duševne bolesti. Ali s druge strane ona ne može izbjeći patvorbu toga drugog izazvanu time što se njegovoj besmislenosti i kontingenciji pridaje osebujan fantastički smisao i logika. Autorica upozorava na te paradokse u poglavlju o stalno obnavljanome nastojanju fantastičke književnosti da se podvrgne logici slučaja, jer plansko poigravanje slučajem vodi njegovu svladavanju, kroćenju i artificiranju. Takva domestikacija vrhuni se u maniji tumačenja, svojevrsnoj teoriji zavjere koja teži potpunom protjerivanju kontingencije otkrivajući iza svake koincidencije nekakve skrivene i dublje uzroke. Paranoično projicirani komplot unosi u podivljale činjenice suvislost čvrsto ustrojena plota ili zapleta. Kao i paranoik, tako i fantastičar odbija svaku slučajnost i, čim se ona pojavi, uvlači je u manični sustav odnosa znakovite podudarnosti. Zbog toga fantastička obrada slučaja u konačnici rezultira smisaonom hipertrofijom. Razgradnja jedne, službene logike završava učvršćivanjem druge, alternativne. Postavlja se načelno i dalekosežno pitanje pripada li ta alternativna logika doista potisnutoj, zaboravljenoj kulturalnoj stvarnosti ili se, naprotiv, derivira iz patoloških psihičkih stanja odnosno socijalno zastranjenih paralogičnih učenja poput alkemije, mesmerizma, gnoze, alternativne kozmologije i antropologije? Je li riječ o pravedno rekonstruiranoj prošloj ili o sumnjivo konstruiranoj sadašnjoj logici kulture?

Autorica zaoštrava to pitanje etički neodlučiva statusa fantazma i tropa u strukturi kulturalnog pamćenja u poglavlju o Nabokovljevu romanu Očajanje, izgrađenu na sofisticiranoj poetici mistifikacije. Kao što sama konstatira, »tvrditi za nešto da je stvarno i činjenično, a istovremeno dovoditi u pitanje status njegove stvarnosnosti i činjeničnosti, to je semantičko kretanje koje u Nabokovljevu romanu omogućuje dvostruku funkciju mistifikacije«. Ona se, kao svaka fikcija, s jedne strane gradi na prijetvorbi, opsjeni i obmani, a s druge strane istodobno omogućuje otkrivanje jedne još nepoznate istine koja se pod tlakom bespogovornoga službenog znanja doimala nemogućom. Patološkom zanesenošću u pronalaženju sličnosti, fantazam utjelovljuje i realizira taj paradoks. Pomisli li se da područje njegove paralogičke i heterotopijske nadležnosti zahvaća, između ostalog, snove, varke, iluzije, vizije, igru, invenciju, trope, pripovjednu fikciju, kazalište, pokazuje se do koje je mjere kulturalno pamćenje zapravo oslonjeno na procese tzv. divlje semioze i koliko su u kulturalne znakove usađene transvestitske sklonosti. Razotkrivajući paradoksalnu dvojbenost svojega morala, mistifikacijske djelatnosti ujedno pokolebavaju tobože neupitni poredak kulturalnoga pamćenja.

Upis na kožu

Taj poredak naime počiva na uhodanim sustavima njegova ustrojavanja kao što su jezik ili pismo. No čim se sastavnice tih sustava uvuku u nove, neočekivane sklopove odnosa, one se otimaju uvriježenim funkcijama iskristaliziranim kroz dugotrajno gušenje njihova skrivenog potencijala. U poglavlju o kaligrafiji, primjerice, autorica pokazuje kako se pisani znakovi ne dokidaju u linearnosti i diskursivnosti, nego teže kriptičko-simboličkom, vizualno-ornamentalnom osamostaljenju, oslobađanju svojih magijskih i ludičkih mogućnosti, oživljavanju svojih somatičkih energija zapretenih u davnim razdobljima pisane kulture.

U jednu riječ, ispostavlja se da rad kulturalnog pamćenja počiva na fantazmatskom udvajanju nematerijalnog u materijalnome, materijalnoga u nematerijalnome, istinitog u lažnome, odsutnoga u prisutnome i obrnuto. Da bi se sačuvalo, pamćenje se mora materijalizirati recimo upisom na kožu ili papir, pri čemu se opet njihova materija dematerijalizira. Autoričina argumentacija neprekidno kruži oko te neodlučive granice unutarnjeg i vanjskog pisma koja reprezentiraju, restituiraju, ali i reprimiraju, izopačuju jedno drugo. Bilo da je povanjšteno ili pounutreno, pamćenje djeluje kao voštana maska koja udvaja lice mrtvoga, kao Veronikin rubac koji čuva pasliku Kristova čela: jedino u patvorbi, simulakrumu, ustraje stvarnost onoga što bi inače bilo zauvijek izgubljeno. Kao što kaže R. Lachmann, »čitljivost se svijeta demantira u nečitljivoj šifri koja šifrira samu sebe«. Upravo ta autoreferencijska, samošifrirajuća dimenzija, taj neukrotivi patvorbeni potencijal kulturalne šifre otima ovu bilo kakvu lagodnom uklapanju u linearni tekst kulturalnog pamćenja, smjernom pokoravanju ideološki i povijesno doznačenu mjestu. Nijedan se književni tekst, tako, ne upisuje u mnemonički prostor kulture a da ga pritom svojim kreativnim krstarenjem ne preispiše, suočavajući taj prividno stabilni prostor s nedoglednim ponorom tekstova na kojemu on nesvjesno počiva, sa zamršenom palimpsestnom naravi njegova poretka koja je pod teretom povijesnih naslaga potonula u zaborav. Svaki se kulturalni prostor stoga gradi na permanentnim procesima desemiotizacije i resemiotizacije, dragocjena prisjećanja praćena nužnom sjenom zaborava.

Autorica to ilustrira na dvama vrlo upečatljivim primjerima, jednome preuzetom iz studije ruskog psiholingvista Aleksandra Lurije o Venjaminu Šereševskom, čovjeku hipertrofirane sposobnosti pamćenja, i drugome preuzetom iz Borgesove priče Funes pamtitelj. Patološki minuciozno i svemoćno pamćenje Lurijina mnemonista stvara u njegovoj svijesti babilonsku zbrku označitelja koja ga izbacuje iz ustaljena poretka riječi i stvari kao neophodna uvjeta preživljavanja u ovozemaljskom svijetu. Sinestetički razuzdana ars combinatoria provocira oko svakoga znaka vrtlog vizualnih, auditivnih, olfaktornih, haptičkih i taktilnih osjeta koji rastvara konvencionalne kodove u nepregledni splet diferencijalnih opažaja. Isto tako i Funesova hipersenzibilizirana memorija pretvara tvrdokornim rascjepkavanjem i razgranavanjem svakog iskustva postojeću, javnu klasifikaciju svijeta u reduktivnu krivotvorinu i na taj način nudi etički projekt njezina poboljšanja. »Konzekvencija se te strategije sastoji u tome da omogući pojavljivanje fantastike kao protumodela memoriji i kulturalno usidrenoj tradiciji imaginacije i da samim tim obznani njezino oslobođenje iz unaprijed zadanih prostora sjećanja i deponija ortodoksnog znanja.«

Kretanje značenjskoga ekscesa

No ako je jezik fantastike, zavjetovan gramatici zatomljene pretprošlosti i nepoznate budućnosti, na taj način neprestano aktivan u procesima kulturalnog pamćenja, nije li on bio potajice nalogodavan i prigodom ustrojavanja retorike koja je od samog početka povijesti zapadnjačke kulture bila zadužena za njegovu koceptualizaciju? Nije li i sama retorika nastala u reakciji na tropičko-subverzivnu, sinkretičku i sinestetičku energiju kulturalnih šifri i znakova, na njihov paradoksalno-dvosmisleni moral i sklonost uvlačenju u vlastiti vrtlog? »Za oblikovanje je teorije«, ustvrđuje R. Lachmann, »konstitutivno privilegiranje osjetila vida. Ono određuje cijeli niz konceptualnih metafora, a vrijedi i za predodžbe koje, suprotstavljajući se »stvarnim odnosima stvari«, nemaju realna sadržaja. Čak i ono što nije viđeno počiva na kriteriju viđenja, postajući vidljivim u fantazmu.« Drugim riječima, i samo je retoričko razvrstavanje fantazama na zdrave i bolesne, sputane i nesputane, istinske i lažne, reproduktivne i produktivne — plod jednog reduktivnog teorijskog fantazma čija je kanonizacija generirala otpor stvaranjem naličja službenoj retorici u obliku nekakve proturetorike. Ako kanonska retorika vidi sebe kao sekundarnu gramatiku koja strateški manipulira elementima primarne gramatike, onda takva alternativna retorika, primjerice ona Nietzscheova, ustraje na svojoj primarnosti, na temeljnoj retoričnosti jezičnih mehanizama koja tvori samo njihovo generičko pamćenje. Figure dakle ne stoje toliko na raspolaganju nama, kao što čine kad su shvaćene kao nekakvo skladište, koliko mi stojimo njima, kao što činimo kad ih shvaćamo kao utjelovljene dispozitive koji izmiču objektivaciji jer u svakom trenutku već upravljaju njome. Prema tome bi i svaki čin sekundarno-retoričke klasifikacije fantazama bio samo jedna nesvjesna replika u stalnome primarno-retoričkom dijalogu s njima. Držim da je to ono što autorica ima na umu kad u svakom trenutku ustraje na položajnoj vrijednosti retorike suprotstavljajući se njezinu tretiranju kao neutralne znanosti.

U terminologiji Bahtinove somatičke semiotike, čije kreativno pretraživanje glede problemskog postava ove knjige nude njezina završna poglavlja, retorika se očituje kao konkretno utjelovljen, materijaliziran i utoliko trošan, prolazan znak — kao i svaki drugi uostalom. Kao i u svih produkata kulture, tako je i njezino tijelo trajno rascijepljeno ambivalentnom granicom života i smrti koja ga ekscentrira i čini načelno ovisnim o prostoru izvanjskosti.

Ta je neodlučiva, unutarnje-vanjska granica, rekao bih na kraju, ona koja određuje odnos između triju temeljnih interesnih područja ove knjige — fantazije, memorije i retorike — otvarajući u njima, kao što sam nagovijestio na početku, neprekidno kretanje značenjskog ekscesa, što njihov pojmovni identitet, isprekrižan nepreglednim memorijskim tragovima, izlaže eksplozivnom vrtloženju mogućnosti. Stoga bi se moglo zaključiti kako Bahtinovo uvjerenje da svaki teorijski zahvat u složeno tkivo vrijednosnih motrišta smjesta aktivira protuistinu, tvori i finu argumentacijsku potku sadržajno i teorijski bogatih izvoda R. Lachmann u ovoj knjizi.

Vladimir Biti