Vrhunski trash

Vrhunski trash

Nightmare Stage, autor Željko Malnar

Antitelevizija Željka Malnara — čistokrvna, rasna noćna mora — Nightmare Stage, iako postoji negdje od početka devedesetih, tek je u posljednje vrijeme postala pravi društveni fenomen koji s podjednakim žarom prate publički ekstremi — i intelektualci i najpriprostiji društveni slojevi, iz različitih razloga naravno. Naime, njezin karizmatični tvorac (čije je kastanedinsko naslijeđe vidljivo i u putopisnim zapisima iz egzotičnih krajeva, koje katkad pušta u emisiji) pokazuje izrazit smisao za pronalaženjem otužnih, malih, nezamjetnih individua, njihovo izdvajanje iz primarne okoline (birtija, ulice, krčme) te spontano, prirodno i uspješno presađivanje u studijski vrt.

Zbog vlastite utjehe (?!) u našoj su zemlji ljudi gladni tuđe nesreće (otud i prođa »Arene«, »Moje tajne«, »Moje sudbine« i sličnih prestrašnih dosjetki domaćega tiska); a time se može tumačiti i noćnomorni uspjeh u dijelu publike, koji je ne doživljava na drukčijoj spoznajnoj razini, baš kao i njezinih zvijezda: Cezara — personifikacije cjelokupne domaće estrade, koji je, iako bez sluha, uvjeren u vlastitu glasovnu nadmoć (a koji je, kurioziteta radi, glumio Drakulu u privatno produciranu filmu); Ševe — nesuvisla govornika, predstavnika političke nam scene; baš kao i parodiranje cjelokupne situacije kroz predstavnike manjina — Roma (Braco, s planovima za zapošljavanje velikog broja građana Hrvatske); Srba (Hrvat Darko koji želi prijeći u Srbe, nezadovoljan stanjem u zemlji), Židova (povremeni gost ekstremni desničar Židov Mladen Švarc, koji Židove ne može smisliti), homoseksualaca (genijalan pjevač samozatajni Ali, apsolutna sluha i jake emotivne pozicioniranosti i nabijenosti pri izvedbama). Dotiče se emisija i neshvaćenih umjetnika — erotskog pjesnika Emira, transvestitski isfurana Bruna — Anđe, čiji spolno ambigvitetan glas, iako treba školovanje i emocijsko uporište, ima potencijal izrastanja u autohtonoga Jimmyja Sommervilla; te niza drugih osebujnih, dirljivo-tragičnih figura s margine društva — Stankeca, Iveka, bake Mare... — polusvijeta, nositelja iskonske čistoće, koji u iskazivanju emocija postaju s emocijom jedno, dopuštajući da ih ona obuzme. Ali kad Malnara (koji im pristupa bez imalo tzv. obrnute, pozitivne diskriminacije, tretirajući ih sebi jednakima, bez lažne samilosti i licemjerja) naljute, on ih i kazni. I tako sve funkcionira kao kakav zaseban svijet, s vlastitim, unutrašnjim igraćim pravilima (alanfordovske nagradne igre u kojima se po nepostojeće nagrade dolazi u pet ujutro; groteskno organizirano natjecanje u pjesmi Eurovizije simultano s njezinim prijenosom na HTV-u itd.).

Sučeljavajući na istome mjestu na ravnopravnim pozicijama socijalne slučajeve, političare (Degen, Letica, Mesić...) i druge ličnosti javnog života (Mišo Kovač, Silvio Marić, Stjepan Spajić, Ćiro Blažević...) te gledatelje (koji počesto isijavaju čisti koncentrat primitivizma), Malnar i bez posebne želje postaje tvorac apsurdnog, burlesknog reality-showa, lučonoša medijskog naturalizma i slobode u punom smislu riječi; pljuvatelj gole Maje (iluzije) i otvarač očiju na Istinu; stvarajući fascinantan, vrhunski trash. Svijet i popularnu kulturu on promatra iz unikatne točke gledišta, iz koje potom destruira jednoobraznu cjelovitost instruktivno-zabavljačke namjene televizije, pretvarajući svoj proizvod u nasilnu i vulgarnu paradu verbalnog nabacivanja gledatelja, gostiju i vlastitih filozofsko-duhovnjačkih teza bez dlake na jeziku. Stvarnost i svakodnevnicu poentirajući homeopatskim (klin se klinom izbija) pristupom, subverzivno ruje po main-stream televizijskom sustavu te postaje TV-guru palahniukovskoga tipa, pretvarajući vlastiti klub boraca u kult za mase — klub obožavatelja loosera.

Katarina Marić