Von Trier i Kafka

Von Trier i Kafka

Autentičan kazališni rukopis zasnovan je na brutalnome i realističnome u događaju drame, poetičan u likovnosti predstave, a emocionalno zaokružen u gotovo filmskoj režiji i filmskoj glumi

Hrvatska praizvedba Proslave Thomasa Vinterberga i Mogensa Rukova u režiji Snježane Banović na velikoj sceni Istarskoga narodnoga kazališta 7. lipnja završila je dugotrajnim aplauzom publike, povicima bravo i višekratnim izlaskom četrnaestočlanoga glumačkoga ansambla na poklon. Nastala u koprodukciji Istarskoga narodnog kazališta i Scene Habunek Hrvatskoga narodnog kazališta, Proslava će potkraj rujna zaigrati u Zagrebu.

Nakon velikoga uspjeha koji je polučio Vinterbergov film Festen (Proslava) iz 1998, danski su teatri naručili kazališnu verziju teksta, a tu adaptaciju potpisao je Bo Hr Hansen.

Redateljica i prevoditeljica Proslave Snježana Banović izborom toga komada još je jednom posvjedočila o svojoj privrženosti suvremenoj drami i svjetskim kazališnim trendovima. Fokusirajući se na potragu za uzrocima malignih društvenih poremećaja, s izrazitom socijalnom osjetljivošću, redateljica Banović pridodaje nizu svojih angažiranih predstava i ovu najnoviju, Proslavu, koja kristalizira izvore i posljedice deformiranih svjetonazora.

Rasizam, incest, seksualno zlostavljanje u obitelji, pedofilija, samoubojstvo, silovanje, poricanje i potiskivanje, zanemarivanje, tek su vrh ledenoga brijega problema koji razaraju obitelj danskoga industrijalca Helgea Klingenfeldta Hansena. Na rođendanskoj proslavi šezdesetogodišnjega pater familiasa oko svečanoga stola okupila se obitelj i njezini prijatelji. U nazdravičarskome tonu i u obliku svečanih govora, na vidjelo izlaze patološke crte koje su odavno uništile identitete i živce svih uzvanika nesretnoga skupa. Zaronivši na takav način u pozadinu društvenih poremećaja i prikazavši goli korijen svjetskih nesreća, dramski tekst Proslava još jednom dokazuje da je obitelj mjesto gdje se rađa i oblikuje i zdravi i bolesni socius. Iskoristivši vrlo otvorenu, gotovo u obliku sinopsisa pisanu Hansenovu kazališnu verziju teksta ramaturginja.

Prigušena taština

Dora Delbianco i redateljica Banović dale su mašti na volju i atmosferu Proslave izgradile s jedne strane na najtužnijoj od svih tužnih literarnih atmosfera iz Kafkinih pripovijedaka, na čelu s pripovijetkom Pismo ocu, a s druge strane, nadahnuće su potražile u filmskoj poetici Larsa von Triera, Christiana Levringa, Sorena Kragha-Jacobsena i, dakako, Thomasa Vinterberga. Time su dobile autentičan kazališni rukopis zasnovan na brutalnome i realističnome u događaju drame, poetičan u likovnosti predstave, a emocionalno zaokružen u gotovo filmskoj režiji i filmskoj glumi.

Četrnaest glumaca na pozornici u Proslavi funkcioniraju kao nedjeljiva cjelina, do mjere da ne postoje glavne i sporedne uloge, što je dobar izbor za autentičan prikaz obitelji. Uigran glumački ansambl posve je osvijestio da je očiti prioritet predstave atmosfera i autorsko stajalište, tako da je pojedina moguća glumačka taština bila sasvim prigušena, a u prvi je plan istaknut svaki pojedini lik kroz odnos s ostalima. U ulozi Christiana, seksualno zlostavljana sina, nastupio je Franjo Kuhar, agresivnog sina Michaela glumio je Alen Šalinović, oca Helgea, seksualnog zlostavljača, igrao je Zvonimir Zoričić, majku koja šutnjom i poricanjem sudjeluje u zločinu glumila je Branka Cvitković, zeta Afrikanca Gbatokaija Lawrence Kiiru, kćer Helenu Vanja Matujec, snahu Mette Barbara Šooš, a ishlapjeloga djeda Damir Mejovšek. Majstora ceremonije Helmuta igrao je Žarko Potočnjak, ujaka Leifa Boris Miholjević, dvije služavke bile su Helena Minić i Romina Vitasović, a Ivan Jončić nastupio je u ulozi konobara i kuhara.

Vrhunska scenografija

Posebno valja istaknuti vrhunsko majstorstvo scenografkinje Slavice Radović, koja je Proslavi pridonijela odličnom konstrukcijom, kako arhitekti kažu, prostora za blagovanje, naglasivši izostanak emocija izborom boja, društveni status i moć izborom dominantnog kristalnog lustera i antiknog pokućstva, a snježna bjelina svečanoga stola u prvim se minutama počela pretvarati u krvavo poprište. Volumen prostora dodatno je oblikovan odličnim svjetlom, a uglavnom crno-bijela kostimografija Mirjane Zagorec s pravom je otklonila statusne razlike između uzvanika i slugu. Stominutna Proslava, inače bez glazbene podloge, u posljednjim minutama upravo glazbi daje primat: u izboru Vesne Šir suvremena afrička scena konačno daje potpuni komentar: obiteljski rasisti nisu mogli odoljeti crnačkim bubnjevima.

Dubravka Lampalov