Uz premijeru Valmonta Miloša Formana na HTV-u

Uz premijeru Valmonta Miloša Formana na HTV-u (petak, 14. lipnja u 21,00 na 1. programu)

U nas je malo tko čuo za Valmonta, a kamoli ga vidio, iako je riječ o jednom od najboljih filmova Miloša Formana, što je samo još jedan od mnogih dokaza kako uzimanje uspjeha na blagajnama kina kao odlučujućeg kriterija za procjenu vrijednosti može biti pogubno, premda su mu skloni mnogi publicisti i kritičari ne samo u nas nego i u svijetu.

Snimljena 1989, ta je vrlo slobodna adaptacija (scenarij vrlo cijenjena Jean-Claudea Carrierea) jednog od velikih epistolarnih romana francuske, a i svjetske književnosti Opasnih veza (1782) Choderlosa de Laclosa (1741 — 1803), koji je u vrijeme nastanka knjige bio tajnik vojvode Orleanskog, da bi za vrijeme Francuske revolucije postao jakobincem, a na kraju topnički general u Napoleonovoj vojsci. Formanova su nesreća i komercijalni neuspjeh bili posljedica toga što se njegov film pojavio pola godine nakon Opasnih veza, također vrlo uspješne (iako bitno drukčije) ekranizacije Laclosova djela u holivudskoj produkciji i režiji Stephena Frearsa prema scenariju tada vjerojatno najuvažavanijeg britanskog dramatičara Christophera Hamptona. Paradoksalno je pritom da je Forman rad na projektu započeo znatno prije Frearsa, ali za razliku od njega nije uspio zainteresirati holivudske producente, tako da je glavninu projekta financirala francuska Renn Production, pa se Valmont najčešće smatra francuskim filmom, iako su u njemu osim producenta i scenarista s francuske strane sudjelovali manje važni epizodisti i niz članova ekipe čija se imena pojavljuju u drugom dijelu odjavne špice, dok su glavne uloge i važnije epizode tumačili američki i engleski glumci (Colin Firth, Annette Bening, Meg Tilly, Fairuza Balk, Jeffrey Jones, Sian Phillips, Henry Thomas), a jezik je izvorne verzije engleski.

Prije revolucije

Iako se može činiti vrlo čudnim da se nakon dvije stotine godina za isti roman (koji je prebacivši radnju u suvremenost ekranizirao i Roger Vadim 1959. pod naslovom Opasne veze 1960), možda se objašnjenje može naći u činjenici da su doba nastanka romana i ovih njegovih filmskih adaptacija i pored razmaka od dva stoljeća imala jednu bitnu sličnost — bila su to vremena prije korjenitih promjena — Francuske revolucije i pada komunističkog sustava. No, i pored te dodirne točke ni jedna od filmskih verzija nije zadržala ni temeljne intencije ni sliku svijeta koju de Laclos postupno poput mozaika stvara nizom pisama svojih protagonista pokazujući kroz rasap moralnih zasada u ljubavnim vezama i intrigama i raspadanje već preživjela društvenog sustava kraljevine u kojoj svu vlast drže plemstvo i kralj. U Frearsa su pak ljubavne spletke u idiličnu okolišu (koji uz pomoć vrsna snimatelja Phillipea Rousselota prikazuje u vizualno atraktivnim slikama inspiriranim više Fragonardom no jetkim de Laclosovim pismom) prvenstveno ljupka krinka u bespoštednoj borbi za moć, što uz sjajne Hamptonove dijaloge (u kojima je ironija književnog predloška) omogućuje velikim holivudskim zvijezdama Glenn Close (markiza de Merteuil) i Johnu Malkovichu (vikont Valmont) da iskažu sve svoje glumačko umijeće i snažnu osobnost ostvarujući snažne, gotovo demonske likove vrhunskih manipulatora koji će ipak završiti tragično.

Rušenje društvenih okvira

U Formana međutim tragedije (i pored Valmontove smrti) nema, jer on ustrajava na suspregnutoj, ali vrlo uvjerljivoj, detaljima i nijansama bogatoj glumi cijele glumačke ekipe u kojoj protagonisti neće biti veći od života prema omiljenoj težnji američkih producenata, nego obični ljudi u neobičnim situacijama, ponajprije ljubavnim, no koje su takve zbog postojećih društvenih stega, koje oni nastoje izigrati.

Tako sjajna Annette Benning (za razliku od nekih njezinih kasnijih vrlo hvaljenih, ali zapravo karikaturalno preglumljenih uloga) baš takvim glumačkim postupkom i s mnogo šarma ostvaruje pomalo neobičnu markizu de Merteuil, koja više nije sotonski ženski lik, nego zaigrana i lakomislena intrigantica, pa okrutne posljedice njezinih postupaka ne proizlaze iz proračunatosti i želje za manipulacijom, nego iz površnosti i nebrige za ono što će njezine intrige proizvesti. Još je naglašenije različit sam Valmont, kojega Colin Firth igra kao također (barem u početku) lakomislena mladića koji vrhunsko zavodničko umijeće ne koristi da bi ovladao drugima, nego mu je u prvom planu uživanje u životu (gdje mu je na prvom mjestu seksualni užitak), no koji je sposoban i zaljubiti se (iako na kratko), a i suosjećati sa ženama koje je zaveo, što će ga konačno dovesti do dvojbi da li njegov život koji je svojevrsna težnja prema slobodi ugrožava slobodu drugih, a posljedica tih upita vlastitoj savjesti bit će i njegov namjeran odlazak u smrt. Međutim, ne doživljava samo Valmont seks i ljubav kao prostor ostvarenja osobne slobode i rušenje postojećih društvenih okvira, nego na neki način i njegove, uvjetno rečeno žrtve svaka iz svog drukčijeg moralnog osjećanja u tome traže vlastitu slobodu.

Tako temeljni sukob u Formanovu filmu nije između na neki način suprotstavljenih protagonista u tim ljubavnim zapletima, nego generacijski između njih i starijih, koji zastupaju brak iz računa i poštivanje postojećih društvenih normi. A taj osobni svjetonazor, koji je gotovo neopazice, ali i virtuozno, utkan u Valmonta vuče korijen iz Formanove mladosti u Čehoslovačkoj, njegovih vlastitih iskustava iz šezdestih u kojima se i u socijalističkom bloku javlja stanovit oblik seksualne revolucije, a i iz njegovih čeških filmova, u kojima je također nastojanje ostvarenja individualne slobode ujedno i vrlo ozbiljan pokušaj rušenja totalitarnog sustava. Iščitavajući Opasne veze Choderlosa de Laclosa u tom ključu Miloš Forman nije ostvario samo jedan od svojih vrhunskih filmova, nego i djelo koje je u njegovu stvaralaštvu na Zapadu vjerojatno najbliže njegovoj češkoj fazi.