Uspješna sažimanja zbilje

Uspješna sažimanja zbilje

Ivan Vidić, Drame, Biblioteka Mansioni, Hrvatski centar ITI-UNESCO, Zagreb, 2002.

Crna ruka crnog rukopisa

Među pokazateljima stanja domaće dramske produkcije bitno mjesto zauzima i broj uprizorenja. Kako u domaćim institucionalnim kazalištima reduciran broj novih naslova rezultira repertoarnim bijegom u prokušane klasike, a neovisne ili amaterske grupe uzimaju za predloške uglavnom pokušaje vlastitih voditelja, tako broj uprizorenja govori i o kvaliteti i o određenoj podobnosti. Ipak, u grupi hrvatskih dramatičara mlađe generacije, koja je to odavno prestala biti jer je i to fenomen čiji se početak uglavnom poklapa s nastupanjem proteklog desetljeća, jedan od najizvođenijih bio je, iako rijetko u onom primarnom smislu podoban, Ivan Vidić. Redukcijom argumenata dolazi se do samo jednog — kvalitete.

Knjigu Vidićevih drama objavila je Biblioteka Mansioni, i to u zgodno vrijeme, jer je autor ove godine, po drugi put, dobitnik nagrade Marin Držić, koju dodjeljuje Ministarstvo kulture. Propust ipak nije učinjen, pa je i nagrađena Octopussy u društvu Harpe, Ospica, Velike Tilde, Bakina srca, Putnika i Groznice. S različitim su, no uglavnom pozitivnim, odjekom sve navedene igrale u zagrebačkim kazalištima &TD, ZKM i Gavella, dok su Ospice postavljene i u Londonu, što je dodatni dokaz Vidićeve autorske uspješnosti.

Kazališnom praksom provjereni komadi

Iako u knjizi nisu skupljeni svi dramski tekstovi Ivana Vidića, treba vjerovati da je riječ o najuspješnijima, iz kojih se može pratiti autorov razvoj u rasponu od petnaestak godina. Usprkos želji za uopćavanje, svih se sedam tekstova knjige ne može sabiti na zajednički nazivnik, ali se oni mogu grupirati u nekoliko podsustava, za koje još ne možemo znati jesu li zaista stvar prošlosti ili su tek ostavljeni po strani da bi ponovno poslužili. Čita li se knjiga od kraja, dakle od još neuprizorena, ali nagrađena teksta 0ctopussy, nalazi se nekoliko različitih konstanti — od postupaka do strukture. Vidićeve drame reagiraju na zbilju, ali to ponekad čine osvježavanjem povijesne situacije, namjernim dekontekstualiziranjem ili prizivanjem kakva klasičnog dramskog predloška. Likovi kroz koje autor progovara tako mogu biti prostitutke kojima je sve jasno, slijepci kojima ništa nije jasno ili adolescenti kojima će barem nešto postati jasnije prije spuštanja zastora. Važno stalno mjesto tih komada jest i preslikana društvena zajednica, koja funkcionira i kao grupni protagonist i kao vitalno zaleđe ili mentalna scenografija — takva je obitelj na rubu siromaštva, samostanska družba ili osoblje kupleraja, gostionice pa čak i škole. Komika je, pak, u dramama Ivana Vidića zahtjevna, ali i transparentna, i djeluje u rasponu od nerazumijevanja i njegove jezične posljedice do prilagodbe svakodnevnih sintagmi, iskorištenih izvan konteksta ili njima gradeći novi.

Drama s ključem

Posljednja Vidićeva drama. Lako prevodiva, ali nećudoredna naslova, ima jasno određeno utemeljenje — mjesto i vrijeme radnje zadani su od početka i uvelike određuju temu, likove i razradu, što nije uvijek slučaj. Naslovna krčma naime stoji na križanju u krševitom kraju, opisom kojega se, likovima ruralnih mafijaša, obračuna zaleđa s obalom i priobaljem, ujedno opisuje prostor iz kojeg je, kako se to lijepo voli reći, rođena nacija, a koji i danas slično funkcionira. Osnovni sukob, koji bi mogao biti i siže gangsterskog noira, ima mitsku nadgradnju, u kojoj se po ključu mogu čitati i povijest i sadašnjost. Ključ takva susreta i leži u osjećanju prošlosti, pa i njezinu življenju u okolnostima koje su se tek naizgled promijenile te će stoga biti zanimljivo vidjeti kako će Octopussy izgledati na pozornici.

Onako kako su Ospice reagirale na domaći realitet sredine devedesetih, tako Octopussy pokušava sažeti cijelo stoljeće. Ono što je Bakino srce pokušalo reći o navodno temeljnoj društvenoj jedinici — obitelji, to nedvosmisleno Octopussy govori o malo široj zajednici, dok alegoriju objedinjavajućeg toposa, koju je u Velikoj Tildi imao kupleraj, ovdje preuzima krčma. Uza sve ironijske, satirične i aktualne elemente, naslonjene na funkcionalan zaplet, tu je i onaj nadrealni koji, s iznimkom Harpe, postoji u svakom od Vidićevih komada, a koji u posljednjem tekstu donosi i više od pukog dodatka, štoviše postaje ključ za čitanje. U tom ruralnom ključu treba gledati i određeni pomak u autorovu rukopisu, jer se nakon izrazito ili tek umjereno urbanih tema ovoga puta odlučio okrenuti pasivnijem zaleđu. Iako likovima ne daje karakterističan govorni idiom, što je vjerojatno i rezultat poželjne univerzalnosti, posljednjom je dramom, recimo to tako, Vidić od Radakovića prišao Matišiću, ne izgubivši ništa od Vidića.

Sve u svemu, knjiga Vidićevih drama, upotpunjena teatrografskim materijalom i smionim pogovorom Vjerana Zuppe, podsjetnik je da domaće dramsko pismo, i njegova aktualnost, nije samo iživljavanje ocvalih koncepata, plitko ismijavanje i groteska. Riječ je o dramama koje pokazuju da hrvatskoj dramatici treba antologija produkcije devedesetih, napravljena prema realnim kriterijima. U takvoj Ivan Vidić ne bi smio biti zastupljen samo jednim tekstom.

Igor Ružić