Umjetnost ili biznis?

O knjizi Davida Puttnama Nedeklarirani rat

U »Večernjem listu« od 27. svibnja ove godine pojavio se (nepotpisani) članak EU i Hollywood protiv Francuske. Osnovna obavijest koju on pruža je o tome kako sada svi pritišću Francusku — i Hollywood i Europska unija, a u svezi sa zabranom filmskim distributerima da kupuju promidžbeno vrijeme na televiziji. Naime, vrlo jednostavno, tko ima više novca, imat će i efikasniju promidžbu, i to u najutjecajnijem mediju, i ta je odredba smišljena radi zaštite francuskoga filma, u prvom redu od konkurencije američkog. Praksa zaštite domaćeg filma, dakako, nije nova, ne odnosi se samo na pitanje reklame, među prvima su je prakticirali Britanci, koji su radi zaštite još u davna vremena nametnuli prikazivačima tzv. kvotu (zahtijevani postotak projekcija britanskih filmova)...

Obavijest iz »Večernjaka« podsjetila nas je na nešto već davno viđeno, poznato, ali — u nas ipak poznato u nešto manjoj mjeri nego u kinematografijama koje se nadaju da bi na svom terenu ipak nekako mogle zadobiti prevlast, što rezultira problemima koji prelaze granice jedne države. U tom smislu poslužimo se skraćenim citatom koji se odnosi na sjednice GATT-a (General Agreement on Tariffs and Trade) u Ženevi 1992. i 1993: ...pitanja poljoprivrede i zračnoga prostora konačno su riješena... Sjedinjene Države željele su da se filmska i televizijska industrija stave pod kompetenciju GATT-a... neke europske države u potpunosti su se suprotstavile ističući unikatnost (kulturalne) prirode filma... pred samu zoru u klimaksu najkritičnijih i najdalekosežnijih međunarodnih trgovačkih pregovora nakon Drugoga svjetskog rata našla su se i dva utjecajna političara koja su se natezali zbog filma... pogodilo me kad sam shvatio da je bitka koja se tamo vodila tek jedna u ratu koji je star kao i film...

Povijest filmskog biznisa

Te su riječi iz pera Davida Puttnama, najvažnijega britanskog producenta nakon — kronološki — Michaela Balcona i Alexandera Korde i Arthura Ranka — Broccolija nećemo svrstati u to društvo jer se njemu možda i neočekivano posrećilo s Jamesom Bondom. Puttnam je, dakle, bio jedan od najvažnijih za oživljavanje britanskog filma početkom 1980-ih godina, kada je, na primjer, dobio Oscara za film Vatrene kočije (1981) Hugha Hudsona i producirao vjerojatno još uspjeliji — ezoteričnu pastoralu sa škotskog sjevera Lokalni junak (1983) Billa Forsytha, čiju je produkciju vrlo poučno i precizno opisao u televizijskoj emisiji. Od posljednjih njegovih filmova vidjeli smo, pak, ratnu dramu Memphis Belle (1990).

Ove šture filmografske podatke nabacili smo tek da bismo istaknuli kako je Puttnam već i po radnoj biografiji pouzdani autoritet u prepričavanju događanja u komercijali svjetskoga filma. On je, međutim, i interpret, a to je i povod za ovaj kratki napis. Puttnam je, naime, 1997. u suradnji s Neilom Watsonom objavio knjigu Nedeklarirani rat (The Undeclared War, London, HarperCollins Publishers) iz koje su — iz njezina prvoga poglavlja — uzeti naznačeni citati na koje je asocirao članak iz »Večernjeg«. A takvih i sličnih citata bilo bi u izobilju. Ovi tek ilustriraju dosege nečega što se može nazvati i ratom, neobjavljenim, ali ipak postojećim.

U najkraćim crtama. Puttnamova knjiga povijest je filmskoga biznisa, povijest proizvodnje, distribucije i prikazivalaštva. U njoj se govori o ustroju kinematografije, o njezinoj borbi za opstanak, što je golema građa. Prateći razvoj filma od njegovih početaka, razmatrajući specifične fenomene u svim važnijim kinematografijama, Puttnam opisuje kako se filmski posao razvijao, kako je znao propadati, ali i kako se unapređivao. Opisuje odnose onih koji su pravili i prikazivali filmove prema državi, prema publici, prema konkurentskim medijima. Taj se posao, međutim, kretao i na rubu rata, ne onoga oružjem nego novcem, borbom za prevlast na tržištu. Rat nikada nije bio objavljen, ali je bio bespoštedan. Osim raznih ideoloških koncepata, sukoba ideologija i njihovih metoda utjecanja na film, jednako važan bio je i u generalnom konceptu filmu. Što je film? Industrija ili, kao umjetnost, primarno dio kulture. Za Amerikance pretežito film je bila industrijska djelatnost, dok su Europljani uglavnom zagovarali pristup koji se sada čini tradicionalniji, možda bi netko i u nas rekao konzervativan. U tome je možda dio razloga zbog kojih je američka kinematografija doživjela toliki procvat i tako kako navodi Puttnam, američki filmski i televizijski biznis godišnje donose oko tri milijarde dolara. Amerikanci su jednako uspješno razvijali najprije vertikalni pristup filmu, u kojemu je na vrhu proizvodnja, a kad je takav monopolistički pristup bio zakonski iskorijenjen, pokazali po tko zna koji put sposobnost, veću od europske, adaptiranja novim prilikama i postupno su sve više širili i razvijali horizontalni — pojačavali veze sa srodnim medijima i industrijama — televizijom, diskografijom, videoproizvodnjom i distribucijom... No, o tome Puttnam piše detaljno, s obiljem podataka, i tek evo jednoga kao ilustracije. U početku smrtni protivnici televizije, američki filmski producenti naglo otkrivaju da na televiziji u njezinim počecima vlada nestašica igranih filmova i zato počinju prekapati po svojim bunkerima i prodavati stare filmove, sredinom 1950-ih 28 000 dolara po komadu. Nije to loše s obzirom na škartiranu imovinu — godine 1958. vodeći su studiji na staroj robi zaradili oko 220 milijuna dolara. I usput: tada se povećala i briga oko filmske baštine u SAD, počelo se tragati za izgubljenim filmovima, tražiti postupci očuvanja i restauriranja filmova.

Posljednji bastion

No, toliko o američkoj praksi, kojoj je Europa s golemim zajedničkim tržištem, a i svojim shvaćanjima filma, značila smetnju. Europa se nije htjela podvrgnuti logici slobodnoga tržišta, jer bi, smatra, snizila kvalitetu filmskoga proizvoda, a i izgubila bitku s Amerikancima. I sada se čini, koliko mogu prosuditi po članku iz »Večernjeg lista«, Francuska ostaje posljednji bastion takva shvaćanja filma, protiv nje su sada i ostali članovi Europske unije, koji se izgleda bliže američkim pravilima igre...

Ističem: ovo o čemu pišem tek je malen dio sadržaja Puttnamove knjige, koja zadivljuje ne samo upućenošću nego i inteligentnom usredotočenošću na svoj predmet, što podupire i Puttnamovo poznavanje onoga umjetničkoga u filmu. Vredniju s toga područja još nisam našao. Pisana je iznimno zanimljivo, moglo bi se čak reći da je i zabavna. Priželjkujem da se prevede, mislim da bi trebala biti obvezatnom uvodnom lektirom studenata filmske produkcije na Akademiji dramskih umjetnosti. A i ne samo njihovom...