Ulazak u disco inferno

Ulazak u disco inferno

Berrettini provocira i stvarnu situaciju trash disco natjecanja u kome će publika bez imalo zadrške napuštati izvođače, a izvođači i dalje uporno, nezaustavljivo i do kraja igrati svoju igru

Sorry do the Tour! idealna je predstava za ljubitelje kič-kemp-ikonografije, trash umjetnosti, poklonike revival fashion, pratitelje disko-pojava kojima je neupitno da se upravo Donna Summer pojavljuje na ogledalcima začarane disco-kugle. Onima pak koji od TSP-a i suvremenog plesa traže visoku umjetnost i savršena plesačka tijela ova predstava nikako nije preporučljiva. Predstava prikazuje maratonsko plesno natjecanje u nekom ne baš elitnom disko-klubu, s natjecateljima koji baš i ne znaju plesati, a sve to koreografski, glazbeno i vizualno smješteno u prelazak sedamdesetih u osamdesete.

Natjecanje vodi potpuno nezainteresirani DJ Bruno, koji tijekom cijele predstave tumara scenom, povremeno se uključuje pa opet nestaje, malo čak i pleše... Na početku pratimo solo nastupe u kojima upoznajemo sve likove te čudne ekipe. Nakon osam sola na redu su nastupi u paru, grupni nastup i ekipne plesne igre. Bruno povremeno isključuje nekog iz natjecanja, a po kojem kriteriju, teško je shvatiti. Tu negdje je i deveti izvođač, zakašnjeli natjecatelj bez broja koji se u jednom trenutku pojavi niotkuda i potpuno bez razloga.

Plesne scene slažu se isprekidane verbalnim dijelovima sastavljenim od naslova najpoznatijih diskohitova, koji izgovoreni vrlo ozbiljnim tonom dodaju cijeloj apsurdnoj i pomalo otužnoj situaciji dodatnu razinu humora, ali i kritičnosti. Banalnost i glupavost sveprisutne pop-kulture u ovim je situacijama maksimalno zaoštrena; izvođači komuniciraju isključivo tekstovima pjesama, tako da su pokušaji odnosa, emocija i osobnosti izvođača svedeni na razinu lutki iz izloga. U drsko duhovitim ekipnim igrama natjecatelji su spremni na Brunovu zapovijed igrati čak i ponižavajuće scene SM-bičevanja u igri Girls whip boys (Djevojke bičuju dečke) ili se pak pretvoriti u čunjeve za kuglanje dok magična diskokugla postaje kugla koja ih ruši. Nakon nesvjestice izazvane kuglanjem, automatska figura u koju se dižu je nezaobilazna i nedostižna Travoltina poza iz filma Groznica subotnje večeri. Fanatici diskomaratona kao da drugog izbora nemaju.

Scene nadopunjene najneukusnijom varijantom ružičasto-narančasto-crveno-ljubičastih kostima, koji naglašavaju element Disco Inferna, uz neponovljive fen-frizure-fudbalerke, šljokice i bijele sandale sa štiklom daju zabavnu, duhovitu i osmišljenu predstavu. Usklađena i promišljena je i izvedba izvođača, koji minimalno interveniraju u svoje uloge, puštajući da urnebesna koreografija i razvoj scena govore sami za sebe pa predstava, osim kao zabava, funkcionira kao ozbiljna kritika opsesije pop-kulturom. Ili barem prve dvije trećine predstave...

Iscrpljujući finale

...jer u drugom dijelu predstave, nakon stanke u kojoj plesni podij ostaje potpuno prazan, autor odustaje od čvrste strukture i kreće u improvizaciju, uvodeći gotovo real time iscrpljivanje natjecatelja, što dovodi do polagana iscrpljivanja i publike. Zatim se pojavljuje i devet malih balerina (koje su uvijek iz grada u kojem se predstava igra, pa su u Zagrebu angažirane učenice Škole suvremenog plesa A. Maletić), koje preuzimaju Brunovu ulogu i do besmisla prozivaju natjecateljske brojeve, odnosno isključuju ih iz natjecanja. Svojim ne baš do kraja osmišljenim nastupom pridonose pomalo mučnoj i vrlo kaotičnoj atmosferi. Kako razvoj predstave lagano zastaje, publika (što zbog posljednjih tramvaja, što zbog kaosa na sceni) počinje napuštati dvoranu, dovodeći do (možda) zanimljive inverzije u kojoj gledatelji postaju natjecatelji koji napuštaju natjecanje. S druge strane Berrettini provocira i stvarnu situaciju trash disco natjecanja u kome će publika bez imalo zadrške napuštati izvođače, a izvođači i dalje uporno, nezaustavljivo i do kraja igrati svoju igru. Zajednička koreografija koja na kraju okuplja sve izvođače, kao i uspjela posljednja scena u kojoj se natjecatelji u filmskom slow motionu klanjaju i pozdravljaju publiku poput najvećih zvijezda ipak uspijeva zaokružiti predstavu u dosljednu cjelinu. Kaotični, gotovo improvizatorski iscrpljujući finale možemo stoga shvatiti kao otvoreni koncept, istraživanje ili provokaciju.

Marco Berrettini i njegova otkačena ekipa zaglavljena u provincijskom diskopaklu 1979. tako su uspjeli sakupiti dosta fanova među mlađom zagrebačkom publikom pa će boogi-woogi-woogi-plavuša koja vara na disko-kuglanju, odsutni Bruno, a nadasve natjecatelj pod brojem 33 koji je jedvice uspijevao pratiti tu najjednostavniju, najbanalniju disko-koreografiju ostati još dugo predmetom razgovora i smijeha trashu sklone publike.

Iva Nerina Gattin