U furioznom tempu do rupa u prostoru

U furioznom tempu do rupa u prostoru

Smišljena državna politika promicanja suvremenog plesa u najmanju ruku zadivljuje, no otvara i pitanja o tome tko i na koji način odlučuje o selekciji umjetnika na Platformi, odnosno o njihovoj prisutnosti i odsustnosti na međunarodnoj sceni

Plesna platforma Britanskog savjeta, prvi se put odvija izvan Britanije, a imamo sreću da je Britanski savjet za taj spektakularni eksperiment, kako je to događanje opisao Andrew Jones, voditelj projekta sa strane Britanskog savjeta odabrao upravo TSP kao najsigurnijega partnera za organizaciju. Platforma je presjek britanske plesne scene, tako da smo u izboru od jedanaest grupa mogli vidjeti i svjetski priznata imena i nadolazeće, mlade umjetnike koji su prema mišljenju organizatora spremni za međunarodnu karijeru. Platformu osim umjetnika i publike čine producenti i selektori raznih festivala iz srednje i istočne Europe, kojima je i cijeli događaj namijenjen. Smišljena državna politika promicanja suvremenog plesa u najmanju ruku zadivljuje, no otvara i pitanja o tome tko i na koji način odlučuje o selekciji umjetnika na Platformi, odnosno o njihovoj prisutnosti i odsustnosti na međunarodnoj sceni. Kako mi je nemoguće posvetiti prostor svim grupama, odabrala sam za ovaj osvrt one koje mi se čini naročito zanimljive i koje su priznatija imena britanske scene.

Neka nova tijela plesa

CandoCo je nedvojbeno najveće ime ove Platforme. Kompanija postoji jedanaest godina i jedna je od najuspješnijih i najutjecajnijih britanskih plesnih produkata. Specifičnost CandoCoa je integracija plesača s posebnim potrebama — plesača invalida. Ne baveći se problemima invalidnosti, nego plesom, a tretirajući sve plesače jednako, odnosno koristeći se svakim tijelom kao jednako zanimljivim i sposobnim instrumentom plesa, CandoCo natjerala je plesnu scenu da dobro promisli o savršenstvu tijela i imperativu tehnike i mladosti kao svojim neupitnim pretpostavkama. Uvodeći i uspješno braneći tezu da ne postoje prva i druga tijela i da postoji mnogo raznih savršenstava koja povećavaju kreativne mogućnosti, CandoCo je zaista uspostavio neka nova tijela plesa.

Sa Celeste Dandeker, umjetničkom voditeljicom CandoCo, razgovaram tijekom Trade Farea — tržišnog dijela Platforme između njezinih pregovora s producentima i selektorima:

Na vašoj predstavi vidjeli smo radove tri koreografa, tri potpuno različita pristupa istim plesačima. Pretpostavljam da koreografi moraju dobro promisliti kako će primijeniti svoje metode na integriranu grupu.

— Rad s našom grupom zasigurno je novo iskustvo za koreografe, ali od trenutka kada uđu u studio integrirana skupina plesača prestaje biti problem. Ples je ples i pokret je pokret, koreografi se bave time. Događa se da plesači drukčijih tijela otvaraju koreografske ideje i mijenjaju njihove ustaljene rječnike. Naši plesači vrlo su snažne individualnosti, bili invalidi ili ne. Raditi s takvom grupom različitih ljudi veliki je izazov za koreografe.

CandoCo krenuo je 1991, a vi ste u projektu svih ovih jedanaest godina. Što je bila prekretnica koja je lansirala kompaniju od eksperimetna do svjetski priznate grupe?

— Prvi važan događaj bio je pojavljivanje u Queen Elisabeth Hallu, što je čuvena plesna pozornica. Privukli smo dosta pozornosti, kritike su nam bile sklone, publika vrlo radoznala. No ono što je stvarno pokrenulo stvar bio je film koji smo napravili za BBC negdje u to vrijeme, za program Ples za kameru. Televizija dopire do tako mnogo ljudi da su nas ljudi čak u Australiji prepoznavali na ulici. No za naš uspjeh najzaslužnije je, što sam već mnogo puta ponovila, to da naš prioritet nije politički ili društveni pokret, da se ne bavimo pitanjima invalidnosti, nego plesom. Svjesna sam da time promoviramo neku novu estetiku i ne bježim od toga da nas se percipira kao integriranu skupinu, no mi se bavimo plesom. Kvaliteta je naših predstava uvijek bila na visokoj razini, programi su sofisticirani i uzbudljivi kao i program koji smo ponudili ovdje. Tako i kada pozivam plesače u kompaniju, pozivam one za koje smatram da su daroviti umjetnici, a ne zato što njihova invalidnost odgovara potrebama koreografija. To je ono što nas je lansiralo na svjetske pozornice.

Nastupali ste po cijelom svijetu. Jeste li ikada naišli na publiku koja nije bila spremna prihvatiti vaš rad?

— To se često događa. Upravo dolazimo iz Bugarske. gdje me jedna mlada novinarka gotovo napala u pauzi programa i govorila kako je predstava odvratna, kako ljudi s jednom nogom ne bi trebali biti na pozornici itd... U Vancouveru 1997. dobili smo strašne kritike. Bili smo optuženi da radimo umjetnost žrtvi, da smo freak-show i da nas publika može jedino sažalijevati. Svjesni smo i takvih stajališta, no to samo pokazuje da ti ljudi imaju problem, a ne mi.

Obrazovni program vrlo je važan dio projekta CandoCo. Što plesači mogu očekivati od vaših seminara?

— Ne podučavamo neku posebnu tehniku. Nikada ne govorimo ljudima kako se moraju kretati, nego ih pokušavamo usmjeriti da istraže vlastitu tjelesnost i vlastita ograničenja, da uđu u neke rizike. Za invalide je i sama odluka da dođu na naš seminar velik rizik, osobito za one koji nikada nisu slutili da će se naći u takvoj situaciji. Plesači bez invalidnosti, sigurna sam, otkrivaju mnogo o sebi, o svojim ograničenjima, o tome kako da rade s različitim tijelima i kako razmišljati o pokretu na nove načine.

CandoCo redefinirao je pojam plesača i ukinuo predrasudu o posebnim tjelesnim predispozicijama. Pokazali ste da postoje mnoga savršenstva tijela, a ne samo jedno. Što po vašem mišljenju čini plesača plesačem?

— Ponajrpije riječ je o komunikaciji. Postoji pozornica, postoji publika i veliki ponor između. Zanimaju me oni koji mogu prijeći taj ponor svojim fizikalitetom ili oni koji imaju sposobnost podijeliti s publikom svoje unutarnje iskustvo kretanja u tom trenutku.

Dekadentna erotičnost

CandoCo započeo je svoj program fluidinim i mekim triom Phasing Jamie Wattona, a nastavio u mnogo provokativnijem i drskijem tonu. Javier de Frutos u Kiselom mlijeku limitira tri plesačice, kojima je dopušteno samo kretanje torza i glave. Odjevene u goleme bijele haljine i ne ustajući s poda, njihov je ples mističan i gotovo ritualan. Kako one nestaju s pozornice (i dalje ne ustajući), na scenu ulazi muški plesač u bijeloj noćnoj košulji i soknama. Prikrivena i suspregnuta dinamika eksplodira u tom čudnom, nervoznom, treperavom solu. Kiselo mlijeko, kao što i ime sugerira potpuno je originalan rad koji odiše dekadentnom erotičnošću. Sjena, treći na programu, rad je koreografkinje Finn Walker, u kojem vidimo cijelu kompaniju. Koreografiran fotografskom preciznošću, u kojem se brzina izmjenjuje s mirom, a cijela je grupa tretirana kao jedno tijelo, sjajan je primjer apstraktnoga koreografskog perfekcionizma.

Finn Walker mogli smo vidjeti i uživo u autorskom solu Trenutak do trenutka, svojevrsnom autoportretu koreografkinje i izvođačice, gdje nam se autorica predstavlja istodobno snažna i krhka, odlučna i nježna. Iako apstraktnim plesom, ona uspijeva komunicirati na toploj ljudskoj razini.

Neaktivno muško tijelo

Sljedeće priznato ime Platforme je Carol Brown. U svojim radovima ona ulazi u interakciju s raznim medijima kao što su tekst, vizualne umjetnosti i film. U instalaciji Život na polici u kojoj spaja digitalnu vizualnu umjetnost i pokret, osim vrlo zanimljive ideje, nije se dogodilo ništa odveć zanimljivo; komunikacija dvaju medija nije bitno utjecala na percepciju tijela, ideja tijela kao artefakta izložena na polici dovedena je u pitanje koreografijom koju je Brown repetirala, a koja je u sebi nosila i određeni dramatični naboj, nespojiv sa samom idejom. U kratkom solu Spavanje u javnosti Brown ulazi u poetično područje sna i jave prostora između. Solo otvara tekstom, a u snoviti prostor ulazi pokretom. Najzanimljiviji dio rada kontrapunkt je uspavanog, neaktivnog muškog tijela i aktivnog, snažnog, energičnog, samodefiniranog ženskog tijela.

Vidjeli smo i Ricochet, jednu od najjačih plesačkih kompanija u Britaniji. Kuća magneta Stephena Petronija virtuozno je koreografiran rad za virtuozne plesače, no na tome stvar i ostaje. Zanimljiv početak prerasta u nabrajanje (pre)dobrih pokreta u izvedbi (pre)savršenih plesača. Umjesto komunikacije i osobnosti plesača ostaje nam gomila ruku, a osobito nogu, koje se u furioznom tempu kreću po pozornici.

Ugodno osvježenje među većinom brzim, energičnim i pokretima nabijenim radovima s izvođačima koji daju sve od sebe ponudio je Philipp Gehmacher u radu Rupe i tijela. Tri izvođača kreću se tek povremeno, energija je introvertna, gotovo autistična. Kretnje su suspregnute, nerazvijene kao neostvarene rečenice. Svatko je zatvoren unutar svoga prostora i svog tijela, a rupe u vremenu puštaju nas da sudjelujemo u toj teškoj, neizrečenim nabitoj atmosferi. Povremeni slučajni susreti u izvođača uvijek proizvode isti učinak: odbijanje komunikacije i odbijanje susreta te panično zatvaranje u vlastito tijelo. Tako i završava rad, ne otvarajući prostor nekom pozitivnijem stanju. Ovaj vrlo originalan i od očekivanih plesnih rješenja potpuno odmaknut rad sigurno je jedan od najizazovnijih na Platformi.

Iva Nerina Gattin