Tragom jedne zmijuljice

O zmijama rijetko da i mislim u deminutivu (zmijica), češće u augmentativu — što se ne odnosi toliko na samu duljinu (u nas, što je zmija dulja, to je bezopasnija) koliko na moj odnos prema tim gmazovima (u strahu su velike oči): zmijurina, zmijurda

Priznajem, i ja sam jedna od onih strašljivica koje se boje zmija. Ne vrištim kad ih vidim, ne bježim glavom bez obzira; mogu ih u prirodi i gledati, no još od dječjih posjeta zoološkom vrtu terarij sam radije propuštala i hitala k morskim lavovima, sjevernim medvjedima... Zmije sam i kao ilustracije u knjigama preskakala, uvijek s istom nelagodom. O zmijama rijetko da i mislim u deminutivu (zmijica), češće u augmentativu — što se ne odnosi toliko na samu duljinu (u nas, što je zmija dulja, to je bezopasnija) koliko na moj odnos prema tim gmazovima (u strahu su velike oči): zmijurina, zmijurda.

Cvjetulja i medulja

A onda je u Novom listu od 27. travnja 2002. osvanula notica o australskoj zmijuljici (sa sličicom). Ta »kratkoglava zmijuljica, koja izgledom podsjeća na jegulju, svojim se velikim ustima ’zakači’ (moje hrvatsko lektorsko srce odmah poskoči i žali što nije pisalo ’zakvači’) za ribe mnogo veće od sebe te tako živi u rijekama australskog kontinenta.« Klik je bila riječ zmijuljica. Naravno, sufiks sugerira deminutiv, pa hajde da najprije pretresem neumanjeni sufiks -ulja! Stjepan Babić u Tvorbi riječi u hrvatskom književnom jeziku (HAZU, 1991) navodi ga među pojedinačnim sufiksima, dakle ne baš plodnima. I sami procijenite koliko ste puta upotrijebili koju od ovih riječi: cvjetulja (to je u navedenom djelu krava), medulja (još jedna krava), brkulja (pšenica). Krave su najčešće nositeljice toga sufiksa (ima ih još): dragulja, kusulja, mrkulja, sivulja, šarulja, mljekulja. Svaka im čast! Izborile su se za »svoj« sufiks, koji ćemo pamtiti najviše po njima. No nisu one osamljene. Treba samo u svijesti ponavljati -ulja, -ulja (ne hulja), pa imenica kuljaju kao lude. Osim onih izvedenih tim nastavkom od glagola — drhtulja (riba), hodulje, žarulja (stvari) — tu su i razulja (libela, »vaservaga«), tezulja (vaga), rosulja (oborina), grotulja (vijenac nanizanih oraha ili pečenih kestena), Zagrebulje (Šenoini feljtoni), popišulja (sve ljepše i ljepše!), pa moja premijerna fanfulja (to bi bila neka naša femme fatale), a pjeskulja (inače pedološki pojam, pjeskovito tlo) u našem intimnom krugu nepogrešivo se vezuje uz pitu od sira jedne naše prijateljice koja nas (pita) uvijek dočeka u očekivano rastresitom obliku.

Uz sufiks -uljica u Tvorbi su samo dva primjera: zmijuljica i Snjeguljica. Potonja mi je vrlo poznata, prva nepoznata. U novijoj književnosti za djecu pojavila se i jedna Smjehuljica, no promašila je moje bajkovito vrijeme, još više Babićevo, tako da nije našla mjesto u spomenutoj Tvorbi riječi.

U samoj riječi zmijuljica svakako se krije nešto od zmije, neka sličnost s njezinim obličjem, kao što se krije i u pridjevima zmijoglav, zmijolik, zmijuljast.

K’o piškor u loncu

Akademijin Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika (sv. 97, 1976) navodi da je zmijuljica isto što i zmijica, gujica, kačica, zmajica, a zmijuljica (i zmijulica) vrsta ribe (Petromyzon fluviatilis). Evo konačno dobrog starog latinskog, toga učenjačkoga globalnog jezika, koji će stvari razjasniti bolje od narodnih izraza. I doista! Jednom latinski obilježena, zmijuljica mi više neće pobjeći, pa makar se narodski zvala gabeoka, gujavica, jegulja ili piškor (»ne vrti se k’o piškor u loncu« — koliko sam puta čula tu blagu opomenu!). Sva je ova imena, dakako i zmijuljicu, zapisao Đ . Popović u svom Rečniku srpskoga i nemačkoga jezika (Pančevo 1895), a dio potvrdio i Josif Pančić (koji je najprije bio Josip pa postao Josif, kao što je Runjanin najprije bio Josif pa postao Josip) u svom ihtiološkom priručniku (davne 1860), no čini se da su ti leksikografi malo pomiješali ribe i njihove mamce. Uz ove autore Akademijin Rječnik navodi i Spiridona Brusinu (Naravoslovne crtice sa sjeveroistočne obale jadranskoga mora, Rad JAZU, 1907. — Jadransko more, napisano kao jadransko, nije moja pogreška), koji je istraživao imena nižih životinja po Dalmaciji i otocima. Kad je pitao u Senju kako se ta životinja zove, odgovorili su mu paklara, jer se obično drži broda te se prilijepi za paklinu (katran). I sama paklina puna je iznenađenja. Javlja se i u oblicima pakal (pekol), pegula (venetski pegola), peguleta, pegulina, peklo; sve su to izrazi za borovu smolu. (Po njoj su prozvani i Paklinski otoci blizu Hvara, koje mnogi, zbog nepoznavanja ove riječi, prozvaše Pakleni otoci.) Pegulavat, paklavat znači mazati brod paklom, pegulom, da se popune pukotine i neravnosti u drvetu, a daske da se čvršće sljube. Nekoć su kalafati (ti graditelji i »serviseri« drvenih brodova) bili vrlo cijenjeni, jer je pouzdan brod doslovno značio život, egzistenciju. »Gdi (brod) biše probijen, hitro ga zabiše i pakal razliven opet ga spakliše.«

S paklarom ili zmijuljicom nisam imala pegulu (smolu, peh). Slična je zmiji, a nije zmija. Kao što su i orguljice slične orguljama, a nisu orgulje nego vergl (mehanički instrument s jednom ili dvjema melodijama koji svira okretanjem ručice). Naravno, potom su potvrde dolazile same od sebe (izronile su morska, potočna i riječna paklara, svaka u svom portretu). Pa kao što se morska paklara čvrsto prikvači za ribe da stigne do svoga mrestilišta, tako sam se i ja uz pomoć jedne usputno spomenute zmijuljice prilijepila za desetak rječnika, priručnika i enciklopedija da dođem do svoga cilja — objašnjenja jedne riječi.