Tijelo kao nedovršena instalacija

Tijelo kao nedovršena instalacija

Njegove ruke postaju nečije noge ili neka sasvim nova bića, njegova stražnjica postaje nečija glava, njegove glave nema na ramenima

Xavier Le Roy francuski je plesač i koreograf vrlo neuobičajena životnog puta. Jer on je i doktor molekularne biologije. Le Roy se plesom počeo baviti kada je upisao doktorat, dakle relativno kasno, a sa završetkom doktorata završio je i svoju karijeru znanstvenika te se posvetio plesu.

On nije klasični suvremeni plesač, on je istraživač pokreta i tijela s vrlo prepoznatljivom osobnom tehnikom, koja često uključuje fragmentarnost u izrazu. Naime, dok se neki dijelovi njegova tijela pokreću, drugi su sasvim mirni, i upravo taj odnos dinamike i statike naglašava fragmentarnost tijela. No, Le Roy je otišao još dalje u svom izrazu, pa uz odnos dinamika-statika on prisiljava publiku da njegovo tijelo ne gleda kao tijelo, nego kao neobičan sklop koji se sastoji od poznatih dijelova, ali posloženih u sasvim nepoznatu novu cjelinu. Njegove ruke postaju nečije noge ili neka sasvim nova bića, njegova stražnjica postaje nečija glava, njegove glave nema na ramenima... on se može kretati i po vodoravnim i po okomitim plohama pozornice, ali mi nećemo vidjeti Le Roya, nego neko čudno biće, za koje nam nije sasvim jasno kakvo je i otkud dolazi.

On je inteligentan, fascinantan i duhovit, iako se čini da se time uopće ne zamara. Odgovara na vlastita pitanja i uvijek nalazi više odgovora, te ih jednostavno sve nudi jer smatra da su svi točni. Njegova je osnovna preokupacija moguće reprezentacije tijela u prostoru, drugim riječima, on nudi vizualni doživljaj tijela u čistom prostoru, a svaki pojedinac u publici vidjeti će upravo ono što mu vlastito proživljavanje dopušta. Kao što je i autorovo tijelo kontaminirano povijesnim, biološkim i sociološkim uvjetima, tako je i svaki gledalac jednako određen u svom promatranju.

Doktor plesač

Product of Circumstances je narativno-koreografsko djelo u kojem je Le Roy većinu vremena predavač vlastitog života. Tekst je uglavnom stručno izlaganje jednog znanstvenog rada uz grafičko razjašnjenje, ali s naznakom vremena i okolnosti u kojima se taj rad događao. Istodobno, dobivamo slijed plesnog obrazovanja koji je naznačen riječima i ilustriran pokretom (vrijeme i oblik). Ovo je izlaganje, popraćeno pokretom nakon svake tekstualne cjeline, zapravo slijed okolnosti kojih je proizvod sam autor. Kako odmiče vrijeme, postaje jasno da se interes za znanost smanjuje, a za ples povećava, da bismo na kraju dobili plesača — doktora molekularne biologije. Autor nije ironičan u svom izlaganju, on ne pokušava objasniti zašto je jedno prestalo (znanost). a drugo počelo (ples), on samo daje niz činjenica (okolnosti) koje su dovele do onoga što je danas (proizvod). On je pomirio znanost i ples, uzeo je ono što je mogao iz jednog i drugog, i postao autor koji kao znanstvenik postavlja pitanja i odgovara na njih kroz svoj koreografski rad. Product of Circumstances možemo shvatiti kao autobiografsko djelo, ali ne smijemo zaboraviti da je to i dalje predstava, što znači da tekst može biti i fikcija, a pokret koreografija, te da je istinitost svega, iako očigledna, ipak upitna.

Self Unfinished sasvim je drukčije djelo. U bijelom prostoru, očišćenu od svih suvišnosti, autor sjedi za jednostavnim stolom, na jednostavnom stolcu, i čeka. On ima CD-player i uključi ga, ali mi ne čujemo nikakvu glazbu, već samo neko slabo nepravilno pucketanje. Tijelo se nenadano pretvara u robota koji ustaje, sjeda, hoda, okreće se. A onda, jednako nenadano, više nije robot. Autorovo se tijelo opet mijenja, ovaj puta u oblike koji su nam djelomično poznati, ali ih se ne možemo sjetiti iz svijeta stvarnosti. Što su oni, ili tko su oni, autoru nije važno. Svatko u publici jednostavno vidi što vidi, i vjerojatno vidi drukčije od drugih. Situacije se mijenjaju, ponavljaju, rastu i zabavljaju. Ipak, najjasnije je u cijelom tom procesu da se autor daje takav kakav jest, bez pokušaja da bude nešto drugo ili netko drugi. Naslov predstave dovoljan je da bi se shvatilo kako ona govori o nedovršenosti njega ili nas kao ljudskih bića, tijela kao postojanja u stalnoj mijeni koja nikada nije završena, ali i same predstave koje ne počinje i ne završava onime što smo gledali.

Lidija Zoldoš